OTMICA DJETETA
(odlomak iz potresne istinite priče)
…Prošle su dvije i pol godine od Sarinog rođenja. Dojadila joj je svakodnevnica bez Dinka i njegove blizine. Odlazak u Šibenik postao je teret. A i put je dug, a dijete malo i ljubopitivo. Gdje joj je tata, zašto nije sa njima. Crv sumnje uvukao se u Jelu i njene osjećaje prema Dinku. Činilo joj se da se on promjenio. To joj je i svekrva potvrdila. Od nje je saznala da Dinko ima mladu Šibenčanku koja ga želi i kojoj smeta njegova priča o Sari. Željela je Dinka bez žene i obaveza prema djetetu. On je još uvijek u nju zaljubljen i čini sve da ta Dalmatinka bude sretna s njim.
Jela je otišla drugo jutro, po običaju u park sa Sarom koja je već dobrano trčala i sa sobom za igru u pijesku nosila svoju kanticu, sito i male lopatice žute, zelene i crvene boje. Jela je ponijela knjigu. Sara se zaigra u pijesku, a Jela sjedi na obližnjoj klupi, čita i svako toliko uperi pogled prema djetetu koje se igra sa drugom djecom.
Odjednom Jela začuje dječji plač i dovikivanje: mama, mama! Pogleda prema pijesku i viđe dvoje odraslih, muškarca i ženu koji su ponijeli za ruke i noge njenu Saru koja se otimala i zvala svoju majku.
Trnci su prošli cijelim Jelinim tijelom. Osjetila je nemoć u koljenima i nije mogla koračati. Srušila se na travu. Ležeći tako prođe joj kroz glavu- da njenu Saru otimaju nepoznati ljudi i skupi posljednji atom svoje snage, ustade i potrča za neznancima. Oni su već ušli u auto i Jela se napregnu da zapamti auto i njegovu registraciju. Kako ih nije stigla, počela je da viče:
– Otmica, otmica, oteše mi dijete!…