NIJE SUZA KANULA TEK TAKO
U pozivu pisca postoji jedna strana, lična i stvaralačka, koja će uvek biti slobodna – predmet isključivo piščevih sklonosti, njegovog porekla i razvitka i njegovog odnosa prema svetu promenljivih pojava. Druga strana pripada opštoj društvenoj i kulturnoj aktivnosti zajednice u kojoj pisac živi i radi. (Ivo Andrić)
Knjigom “Kad suza kane”, autorka Milka Kajganić nam se obraća vrlo vešto kao i u prethodnih pet knjiga. Sve su različite a isto ih spaja – ljubav, sudbina i briga za čovjeka. Autorka živi sve ove živote i tačno se osjeća ta urodjena crta i potreba za dobrotom na jedan način, a na drugi način – podsjeća da je život sazdan i od nečeg što je suprotnost dobroti. I jednu i drugu situaciju, ljudi čine. I jedno i drugo je vrlo znalački opisano u svakoj noveli.
Naravno, suze su neizbježne i kad tuga oblak tame spusti, i kad radost zlatnim zrakom zasija. Jednom rečju, suze su bezglasni govor i nesreće i sreće, jer život je i jedno i drugo. Najveća tuga je roditeljska koja se nosi sve dok roditelj živi. To se vidi u novelama: “Krečana” i “Proslava Osmog marta”. Nasuprot tome, najljepše suze roditeljske jesu suze radosnice. Njima se radujemo i mi, čitajući novele: “Bez kompasa”, “Pogled u ogledalo”, “Usvojenje”, “Iznenadna svjetlost”.
Dobrota je nešto što krasi ljude i čini ih Bogu bližima, jer Bog je ljubav. Sve ovo, spisateljica Milka Kajganić je na vrlo ljep način opisala u novelama: “Medine suze”, “Nasljednik”, “Vukovarska bol”, “Zaledjene suze”.
Mržnja i netrpeljivost prema drugima koji su na neki način drugačiji, često je model ponašanja djece u čijoj je porodici takvo razmišljanje. Vidimo to u noveli “Sol u očima”.
Takodje i nasilje u porodici je nešto što ostavlja trag na one koji nasilje trpe. Ne rijetko, nasilje vodi u tragediju – novela “Nasilnik”. Odgovornost je vrlo bitan segment u životu. U suprotnom, zbog površnosti jednih, neprilike imaju drugi. Milka to jasno iznosi u novelama: “Sveti Duh” i “Pogrešna dijagnoza”. Šta je život, a šta smrt? To pitanje svatko postavi bar jednom. No, i u najtežim dešavanjima svjedoci smo da život pobjedjuje, a ne smrt. To je opisano u noveli “Sreća u nesreći”. Takodje i djelo koje čovjek za sobom ostavi, čini ga besmrtnim. Da je tako, pročitajmo novelu “Umro je pjesnik”.
Prva rečenica je tu, na hartiji, sama iz sebe nikla, jasna i neizmenljiva. Ali tu gde treba da dodje druga – beli se praznina. Ja stojim pred tom pustinjom, zbunjen i izgubljen. Kao da nikad niko pre mene nije pisao ovim jezikom, i sad ja treba da pokažem šta umem i mogu. (Ivo Andrić)
Spisateljica Milka Kajganić je i ovom knjigom pokazala šta umije i može, ali ne sasvim. Zato je s nestrpljenjem čekam sa novim javljanjem, jer ona to zaista i umije i može. Ona je tip pisca koji ne miruje i koji sebi za svaku narednu knjigu postavlja složeniji zadatak.
Cirih, Recenzent:
27.04.2017. god. Sava Gajić Ivić