{"id":988,"date":"2023-01-30T17:06:13","date_gmt":"2023-01-30T16:06:13","guid":{"rendered":"https:\/\/www.kajganic.ch\/?p=988"},"modified":"2024-09-17T17:42:42","modified_gmt":"2024-09-17T16:42:42","slug":"kazivanja-deda-kordunasa","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/www.kajganic.ch\/?p=988","title":{"rendered":"Kazivanja \u0111eda Korduna\u0161a"},"content":{"rendered":"\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t

Kazivanja \u0111eda Korduna\u0161a<\/h2>\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t

VRA\u0106ANJE ISTORIJE U KNJIGU<\/h2>\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t

Ovakva knjiga je nedostajala Kordunu i cijeloj nekada\u0161njoj Vojnoj krajini. Milka Kajgani\u0107 ju je napisala, ali tako vje\u0161to i zavodljivo da je, kad je uzmete, ne\u0107ete mo\u0107i ispustiti iz ruku do posljednje stranice. Mali broj pisaca koji sa takvim poznavanjem pri\u010de iznutra pi\u0161u o istoriji naroda koji \u017eivi u rubnim podru\u010djima kao \u0161to je Milka Kajgani\u0107 koja je \u0161iroj \u010ditala\u010dkoj publici poznata kao autorica vi\u0161e knjiga u kojima je njen rodni Kordun, nepresu\u0161na inspiracija. Hrabra sanitarka, Tragovi djetinjstva, Spas od ludila i U vrtlogu \u017eivota, romani su zavi\u010dajnog miljea, na \u010dijem su se mikro prostoru preplela i ukrstila razli\u010dita vremena, doga\u0111aji, ljudi i njihove sudbine.<\/p>

Milka je neumorni sakuplja\u010d narodnog blaga i predanja naroda svog kraja. Sve ono \u0161to je vrijedno i \u0161to treba sa\u010duvati od zaborava sabrala je u knjizi \u010citanka Korduna koju je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) ocjenilakao \u201eizuzetan doprinos u izu\u010davanju kulture Srba Hrvatske\u201d. Riznici tog skupljenog blaga Milka je pridodala jo\u0161 jedan kr\u010dag od neprocjenjive vrijednosti Kazivanja \u0111eda Korduna\u0161a.<\/p>

Krupna istorijska zbivanja i doga\u0111aji dramskog volumena ostavljaju duboke tragove u pam\u0107enju i preplavljuju talasima promi\u0161ljanja, stanja i raspolo\u017eenja kojima \u010dovjekumjetnik poku\u0161ava da odgovori na pitanja vremena ili samo da posvjedo\u010di istinu. Te\u0161ko je u tim trenucima ostati samo nijemi posmatra\u010d i vrtjeti se u zabludama i kratkim pam\u0107enjima koja \u0107e se kad tad krvavo, kao i do sada, obiti o glavu. Milka Kajgani\u0107 je reagovala literaturom u \u017eelji da sve ono \u0161to se dogodilo Kordunu i njegovom narodu ukori\u010di i ovjekovje\u010di kao svoj zalog njegovoj istini. Roman Kazivanja \u0111eda Korduna\u0161a je li\u010dna ispovijest jednog \u010destitog i dobro\u0107udnog starine koja mo\u017ee da bude okvir za \u017eivotnu pri\u010du svakog Srbina sa Korduna, odnosno Vojne krajine. \u0110ed Simat je preko svojih le\u0111a preturio ratove, pe\u010dalbe, glad, stradanja, proganjanja\u2026 A sve to mo\u017ee se na\u0107i u biografiji svakog Kraji\u0161nika. Ovim romanom Milka Kajgani\u0107 se spu\u0161ta vertikalno u srpsku istoriju u vrijeme velikih seoba i ratova izme\u0111u Turske i Austrougarske. Njena naracija se odvija sve do kraja dvadesetog vijeka u kojem se opet, vi\u0161e nego prije \u010detiristo godina, postavlja pitanje opstanka i seoba srpskog naroda sa Korduna.<\/p>

Svjesna da pripovijedanje mora imati motivaciju, odnosno temu svog uobli\u010davanja, Milka je u centar ove specifi\u010dne prozne tvorevine stavila jednu tipi\u010dnu, patrijarhalnu seosku porodicu, kao posljednjeg Bastiona, o\u010duvanja tradicije i kulture Korduna koji je stolje\u0107ima bio zid odbrane jednog mo\u0107nog carstva i zapadne civilizacije. Specifi\u010dnost ovog romana je preplitanje pro\u0161losti i trenutne stvarnosti kao posljedice nerasvijetljenih uzroka i istina.<\/p>

\u017divotna pri\u010da \u0111eda Simata, nije toliko u prvom planu koliko tragedija srpskog naroda u Vojnoj krajini koji je zbog svoje dobrote \u010destitosti, a i naivnosti, koja proizlazi iz ovih karakteristika, ve\u0107 unaprijed osu\u0111en da nestane. U svojim kazivanjima, \u0111ed Simat, obi\u010dan seljak iz sela Mravsko ispod Bovi\u0107a, sa Korduna, ukazuju na vje\u010ditu borbu srpskog etnosa za puko pre\u017eivljavanje. Taj usud im je stavljen na \u010delo od prastare uloge grani\u010dara. Obi\u010dan \u010dovjek, kao \u0161to je junak ovog romana \u0111ed Simat, o tom usudu razmi\u0161lja kao o ne\u010dem \u0161to je posljedica straha prevelike vezanosti za tlo na kojeg su nasrtale besramne i alave sile tame.<\/p>

\u201eEvo kako sam zamislio da se ispi\u0161e na\u0161a sirotinja na tlu sa koga se nismo makli, kako smo vjerno slu\u017eili svakoj vlasti i kako nas nijedna ne odvede u bogatstvo. Svaki nas je pritisak zbunjivao, jer smo bili povezani sa tlom sa kojeg smo ispratili sve dr\u017eave. Ostali smo uz svoja ognji\u0161ta sa kojih ne\u0107emo da bje\u017eimo. Ho\u0107emo samo pravdu i pravi\u010dnost uz na\u0161e po\u0161tenje i \u010destitost, da iza\u0111emo iz straha koji nam se nadvio.\u201d<\/p>

Poput duhovnika, \u0111ed Simat ni\u017ee sje\u0107anja u vijenac koji bi trebao biti svetinja budu\u0107im pokolenjima. Sje\u0107anja su alke koje spajaju pro\u0161lo i budu\u0107e vrijeme. One \u010dine jedan neraskidivi lanac samobitnosti i postojanja. Ako jednaod njih ispadne iz tog koda, on se prekida. Nastaje nenadoknadivi gubitak. Razmatraju\u0107i pro\u0161lost i promjene koje se odigravaju u sada\u0161njosti, mo\u017eemo upoznati budu\u0107nost. Jer, kako je to primjetio Marko Aurelije, sve \u0161to \u0107e biti li\u010di jedno na drugo i ne mo\u017ee da isko\u010di iz ritma onog \u0161to se de\u0161ava u sada\u0161njosti. Nema razlike, ka\u017ee Aurelije, izme\u0111u prou\u010davanja ljudskog \u017eivota za \u010detrdeset ili deset hiljada godina. Spozna\u0107emo to, ako prenesemo istinu i pravilno je shvatimo. Zna to ostarjeli i za svoju zemlju antejski prikovan \u0111ed Simat. Zna da sje\u0107anja, ako se ne prenose sa koljena na koljeno, gube svoj smisao i postaju lju\u0161tura bez boje i zvuka. A \u0161ta je \u010dovjek bez znanja o svojoj samobitnosti? Samo prolaznost i ni\u0161ta vi\u0161e. \u0110ed Simat je shvatio da samo ono, \u0161to je preneseno na papir, ima svoju trajnost i dostupno je pokoljenjima, a i onim koji je istra\u017euju, odnosno tragaju za istinom. To najbolje potvr\u0111uje njegov monolog: \u201eNemamo mi sa Korduna zapise o na\u0161oj sirotinji, o na\u0161im stradanjima, o na\u0161oj svetoj borbi kroz vijekove, nemamo knjige, nemamo filma, slikara, pisaca u ovom vijeku\u201d.<\/p>

Kordun je podru\u010dje gdje su se oduvijek sudarali i sudaraju Istok i Zapad. Te potmukle, projektovane potrese osje\u0107ali su se vjekovima na tom podru\u010dju. Odvajkada tamo je prisutna neizvjesnost (\u017eivkarenje na pozajmicu od starih, olinjalih silnika ovoga svijeta); beskrajna pa\u0107eni\u010dkatrpnja; nesiguran ru\u010dak, a gori po\u010dinak i ve\u010dera. Uslov svake istine jeste potreba da patnja progovori (T. Adorno) i zato \u0111ed Simat stavlja pred sebe zadatak da na papir prenese sve ono \u0161to je njegove pretke, a time i narod Korduna, pratilo, pritiskalo i \u017eivot im \u010dinilo nesno\u0161ljivim.<\/p>

Srce govori ono \u0161to je duboko i sadr\u017eajno kao mudrost, visoko i osje\u0107ajno kao \u017eelja, brzo i nedosti\u017eno kao munja, zapisao je jednom pjesnik Vito Markovi\u0107. Autorica romana Kazivanja \u0111eda Korduna\u0161a, Milka Kajgani\u0107 je svjesna da istorija kao trajne vrijednosti bilje\u017ei samo ona djela koja senzibilitetom svog vremena prenose poruku o ljudskoj sudbini. A ljudska sudbina na Kordunu je uvijek bila pritisnuta surovo\u0161\u0107u i borbom za opstanak. U takvim uslovima samo veliki narod, narod koji cijeni sebe i uva\u017eava druge, mo\u017ee da sa\u010duva osnovne ljudske vrijednosti.<\/p>

U romanu se ukr\u0161taju dvije strukturne, sadr\u017eajne i tematske linije pripovijedanja: prva je izvu\u010dena kao \u017eivotjedne porodice na prostoru i u vremenu neizvjesnosti, a druga pokre\u0107e klju\u010dna pitanja otvaraju\u0107i proces preispitivanja cjelokupnog, istorijskog pona\u0161anja od vremena naseljavanja Korduna pa do kraja pro\u0161log vijeka u kojem je sudbina uvijek bila u rukama ja\u010deg i zarad njegovog interesa. Kraji\u0161nik je bio dobar dok je \u010duvao tu\u0111e skute, dok je za tu\u0111e interese polagao svoj \u017eivot, za uzvrat dobijaju\u0107i nagradu da \u017eivi tu gdje je, i to opet samo do onog trenutka, dok im treba.<\/p>

U romanu od po\u010detka veje jedan duh defetizma koji obesmi\u0161ljava ratove kao pojave. U njima su uvijek drugi ostvarivali svoje interese, a narod Korduna, odnosno Vojne krajine bio je samo sredstvo koje se nemilice tro\u0161ilo. Kraji\u0161nici su bili \u201ehrabri, istrajni i vjerni u vojnoj slu\u017ebi. Za razliku od vojnika, sto\u010dari se nisu odrodili, oni su svjesni svoje nemirne pro\u0161losti, nose svoje ime i pra\u0111edovsku vjeru i krsnu slavu\u201d. Uprkos stalnom stradanju, nevoljama i marginama na kojima je po\u010divala, Vojna krajina je iznjedrila ne samo hrabre ratnike ve\u0107 i mudre ljude. \u0110ed Simat dobro razumije njihovu ulogu i va\u017enosti. U svom kazivanju on posebno nagla\u0161ava: \u201eSavo Mrkalj, Utje\u0161anovi\u0107 Ostro\u017einski, Mu\u0161icki, Baki\u0107, pa Manojlo Bubalo i mnogi drugi koji su svojim radom pronosili glas o \u010dasnom kraji\u0161kom narodu.\u201d Umni ljudi Krajine su proganjani ili progla\u0161avani \u010dudacima (Savo Mrkalj), ali, kako je Milka kroz \u0111edova usta rekla, \u010dinili su sve da \u201eSavine ideje i nauka u\u0111u u srpsko tkivo, u stani\u010dje, iz kojeg nema istjecanja znanja\u201d.<\/p>

U maestralnom preskakanju vremena i prostora, doga\u0111aji se ni\u017eu kao kaskade. Kazivanja \u0111eda Korduna\u0161a bi se mogao shvatiti i kao roman sje\u0107anja. Milkine asocijacije se \u0161ire u obliku talasa. \u010cas teku mirno tokom osmi\u0161ljene pri\u010de (a pri\u010da je \u017eivot jedne porodice na rubu mira u kojoj jedni sabiraju \u017eivot, a drugi ga tek po\u010dinju), a onda se ti talasi \u0161ire prema obali nastoje\u0107i da protuma\u010de uzro\u010dnost spoticanja tog toka.<\/p>

U knji\u017eevnom postupku Milka Kajgani\u0107 odaje sasvim iskusnog pisca koji dobro zna mogu\u0107nosti pripovjeda\u010dke forme. Ne upu\u0161ta se olako u avanturu. Likove fiksira u sudbonosne doga\u0111aje logikom razvijanja radnje do dramati\u010dnih i neo\u010dekivanih obrta i postavljanjem u situacije kojese odlikuju posebnom autenti\u010dno\u0161\u0107u kraja u kojem se radnja odvija.<\/p>

Poslije svakog zapisivanja \u0111ed Korduna\u0161 tra\u017ei od unuka Mi\u0107e da ostavi prazan list u svesci, \u010dime se namjerno golica znati\u017eelju \u010ditaoca kako bi se sa jo\u0161 ve\u0107om pa\u017enjom zadr\u017eao do posljednje stranice knjige.<\/p>

Ljepota ovog romana je u pri\u010danju, jednostavnosti izraza i bipolarnosti fabule. Kao na filmskoj traci prelijevaju se slike seoske idile: oranica, vo\u0107njaka, starih ku\u0107a, kolnica, korduna\u0161kog prelijepog krajolika. Slike su uvjerljive, jasne, \u017eive. Sti\u010de se dojam kao da smo ih ve\u0107 vidjeli i da je u nama ostala \u017eelja da ih ponovo do\u017eivimo.Jezik je jednostavan, narodni, sa dosta nanosa arhai\u010dnih rije\u010di koje imaju posebnu patinu. Kao dragulji u vodi, kad ih sunce obasja, bljesnu stare zaboravljene rije\u010di: \u0107emer, varenika, roklja, zaburiti\u2026 i sve su na pravom mjestu \u010dine\u0107i odrednicu jasnijom i bli\u017eom.<\/p>

Pripovjedanje je neposredno i jednostavno. Sama pri\u010da te\u010de brzo. Puna je obrta, detalja, \u010dinjenica\u2026 sti\u010de se utisak da je ispri\u010dana u jednom dahu bez nekih izleta i razlijevanja. Ima dosta uvjerljivih deskriptivnih opisa situacija iz seoskog \u017eivota koje se pojavljuju kao predah u zahuktalom kazivanju istorije. Pri\u010danje je izgleda osobenost Korduna. A kako i ne bi bilo kada je tamo ro\u0111en jedan od najve\u0107ih leksikografa Milan Vujaklija. \u0110ed Simat zna da je pored istorijskog nasle\u0111a veliko bogatstvo i jezik. \u201eTako kad tvoju teku neko bude \u010ditao, zna\u0107e bogatstvo korduna\u0161kog govora i ostavi\u0107emo iza sebe pisani trag i tako sebi produ\u017eiti \u017eivot sa ovih prostora.\u201d<\/p>

U romanu na\u0107i \u0107emo i jela: zgolja grah, \u017eganjci sa zavrigom, pre\u017egana juva, \u017eli\u010dnjaci\u2026 Korduna\u0161ka kuhinja nije zaostajala za evropskom, zapravo mnoga jela su osvojena, ali su postojala i ona autohtona.<\/p>

Roman nesvakida\u0161nje strukture i kompozicije, Kazivanja \u0111eda Korduna\u0161a je donio mnogo novog. Iako je ostala u zavi\u010daju, Milka Kajgani\u0107 je zaronila duboko u njegovu pro\u0161lost, otkrivaju\u0107i njene najbolje vrijednosti. Ona nije ni\u010diji apologeta, niti sau\u010destvuje na bilo koji na\u010din u ratnoj, egzistencijalnoj ili ideolo\u0161koj stvarnosti. Ona je tihi, blagi svjedok doga\u0111aja presudnih za Kordun. Ona svojim perom otima iz \u010deljusti povijesne po\u0161asti i tavnih sila vremena, zemljolomne ljudske sudbine svojih zlodesnih sunarodnika i sklanja ih pod sigurni krov literature.<\/p>

Svom knji\u017eevnom opusu Milka Kajgani\u0107 je pridodala jo\u0161 jedno djelo trajne vrijednosti, dokazuju\u0107i da je u punom stvarala\u010dkom naponu \u0161to joj potvr\u0111uje zna\u010dajnije mjesto u srpskoj knji\u017eevnosti posebno one koja se stvara u dijaspori.<\/p>

Mihajlo Orlovi\u0107<\/p>\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t

\n\t\t\t\t\t

..odlomak iz knjige\u2026<\/h2>\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t

Neka nelagoda pro\u0111e Mi\u0107inim tijelom voze\u0107i se u \u0161kolskom autobusu kad su pro\u0161li Krasulje. Niko ne u\u0111e, a i sjedalo pored njega ostade prazno. \u0160to se dogodi njegovom drugu Mirku da ga nema danas ovdje pitao se cijelim putem do \u0161kole. Kad je u\u0161ao u razred i graja se sti\u0161ala, dobi vijest da je i Mirko oti\u0161ao u subotu put Srbije. I njegovi, otac, majka i mla\u0111i brat. Bez obja\u0161njenja kao i svi drugi. Kao da taje svoj odlazak, kao da ima neka nebeska sila koja \u0107e ih u tome sprije\u010diti. Snu\u017edio se i izvadi svoje stvari iz \u0161kolske torbe. Prelazio je desnicom po koricama knjige na kojima pi\u0161e Istorija.
I do sada je u\u010dio i pamtio \u0161to to knjiga kazuje i pou\u010dava.
Njegova glava klonu i suze poteko\u0161e po \u0111a\u010dkoj klupi.
U\u010diteljica to primjeti pa mu pri\u0111e.
\u2013 Mi\u0107o, dijete \u0161to si ti danas tu\u017ean?
\u2013 Kako ne bih bio, nema na\u0161eg Mirka me\u0111u nama.
\u2013 Da, djeco, svaki dan nas je sve manje. Bili su Mirkovi ovdje i uze\u0161e svjedod\u017ebe i ispisa\u0161e ga. Sada kada se \u010duje da je i pop Du\u0161an svoga sina poslao u Srbiju, toga \u0107e biti jo\u0161 vi\u0161e.
Te rije\u010di pogodi\u0161e krhko tijelo mom\u010di\u0107a koji je sanjario da i on jednog dana bude pop. Kad je stigao iz \u0161kole, baci torbu na kau\u010d u dnevnoj sobi i u\u0111e u \u0161talu gdje je \u0111ed \u010de\u0161agijom skidao suvu balegu sa krava.
\u2013 \u0110ede, ja sam danas jako tu\u017ean.
\u2013 Za\u0161to diko moja?
\u2013 I Mirko je oti\u0161ao za Srbiju. Svi \u0111ede bje\u017ee iz Krajine.
\u2013 Jo\u0161 malo pa \u0107e\u0161 i ti imati novo dru\u0161tvo u Kistanju.
\u2013 Odlu\u010dio sam da ne idem tamo. Ho\u0107u i ja u Srbiju.
\u2013 Kako ti odlu\u010dio?
\u2013 I tvoj prijatelj je poslao svog sina \u0161to dalje od rata.
\u2013 Koji moj prijatelj dijete moje?
\u2013 Pa pop Du\u0161an. Za\u0161to nam nisi rekao da pop gradi sebi ku\u0107u u Beogradu? Da je uzeo novce od naroda kako bi se sebe obezbjedio?
\u2013 To nije istina. Pop je \u010dastan \u010dovjek, nije od naroda uzeo ni dinara. Opet ti njegovi protivnici \u0161ire la\u017ei na Bo\u017ejeg poslanika.
\u2013 Koji su to njegovi protivnici?
\u2013 Ma komunisti i partija\u0161i, svi ti, diko \u0111edova, \u0161to ne znaju ni \u0161to je pri\u010dest, ispovijed i opelo i parastos.
\u2013 Koliko njih ima?
\u2013 Jako puno kod nas na Kordunu. Ne pale se svije\u0107e ni za \u017eive ni za mrtve.
\u2013 Pa \u0161to ti mene onda \u0111ede gura\u0161 me\u0111u te neznalice?
\u2013 \u0110e brat brata ne voli, tu nema sre\u0107e. Vremena se mijenjaju pa \u0107e ti tvoj \u0111edo re\u0107i da se dr\u017ei\u0161 novog puta i starog prijatelja.
\u2013 Nije meni pop prijatelj, to je tvoj stari prijatelj. Ne idem ja na \u0161kolovanje za popa, tako sam odlu\u010dio i molim te da to ka\u017ee\u0161 \u0107a\u0107i i materi kad te prvi puta nazovu. Neka tra\u017ee \u0161kolu za mene u Beogradu. Ho\u0107u da budem sa svojim drugarima i ta\u010dka. I ne pravite plan da odem k njima u Njema\u010dku. Mrzim tu zemlju jer imam razlog.
U ku\u0107u je utr\u010dao kao da u trku sa njegovih le\u0111a pada teret, onaj veliki kad se odlu\u010duje kojim putem dalje u \u017eivotu da krene. Usuo je u postavljeni porculanski tanjur pile\u0107i paprika\u0161 kojeg je baba skuvala i koji se jo\u0161 pu\u0161io na kraju \u0161pareta. Slasno je jeo to omiljeno jelo, lijevom rukom dr\u017eao vilicu i njome grabio listove masla\u010dka kojeg je baba na livadi ubrala. Kosti je pokupio i istrese ih pred \u017eutog ma\u010dka koji im je odnekud do\u0161ao kao lutalica. Smakao je sve to u sudoper, krpom pobrisa stolnjak i ode u svoju sobu. Nemir kojeg je osje\u0107ao poku\u0161ao je smiriti svojim nintendom. Nije se on do sada nikada protivio ni \u0107a\u0107i, a ni \u0111edu u \u010dijem je krilu najsre\u0107niji bio. Kroz tu glavicu prolazile se misli, ideje, nagon da uzme slu\u0161alicu i okrene duga\u010dke brojeve koje je znao napamet. Znao je unaprijed \u0161to \u0107e mu \u0107a\u0107a re\u0107i. \u0110edova je i prva i posljednja. Zato je odlu\u010dio da ne ide vi\u0161e u \u0161kolu. Ne\u0107e imati svjedod\u017ebu pa ga ne\u0107e mo\u0107i upisati u bogosloviju.
Odlazio je ujutro na autobus, dolazio pred \u0161kolu, da ga \u0111aci vide, pa nestade. Ide u park Opatovinu, sjeda na drvenu klupu, gleda ma\u0107uhice i na svakoj vidi ljudski lik. Dva oka, mali nosi\u0107 pa usta. Ona tamnocrvena je lice njegove majke, ona \u017euta je ista baba, plava je ljutiti \u0107a\u0107a, ljubi\u010dasta je isti \u0111ed izvijenih obrva. Kako li su se samo poredali pa ga gledaju, njegovo tu\u017eno lice koje \u0107e svakog trenutka da se pokvasi slanim suzama. Okrenut prema istoku zabaci glavu na atlas ki\u010dme i predade se sun\u010danim zracima. Odjednom vjetar donese k njemu miris toplog peciva. Sjeti se da je samo za doru\u010dak popio \u010dalicu \u0161ipkovog \u010daja, tog kiselkastog okusa u kojeg je stavljao livadski med kojeg je baba odnekuda uvijek dobijala. Sama pomisao na babu raznje\u017ei ga. Volio je nju i njene brke koje je redovito skidala sa platnenim vo\u0161tanim trakama koje joj je majka donosila iz Njema\u010dke. Sje\u0107a se kako joj je donosio iz kupatila pincetu \u010dim bi osjetio bockanje novoraslih dosadnih i o\u0161trih dlaka na svojem licu od babinih poljubaca. Slasno je pojeo toplu kiflu koju je kupio u tom drvenom kiosku. Opet se vratio u park i \u0161etao, \u0161etao stazama posute sitnim pijeskom do ostatka cistercitske crkve. Znao je da je to neki spomenik kulture tom plemenu kojeg su nemirna srednjovjekovna vremena dotjerala \u010dak do Topuskog i njegove vru\u0107e termalne vode.
Posko\u010dio je od radosti kada su se kazaljke na njegovom ru\u010dnom satu spojile u prvom satu poslije podneva. U\u0161ao je u autobus i pravio se pred djecom kako da se ni\u0161ta nije dogodilo. Te je radnje ponovio i drugi dan. Ono \u0161to nije znao, bilo je da su ga ba\u0161 ti \u0111aci putnici otkucali u \u0161koli. Blajba iz \u0161kole glasila je njihova dijagnoza, a zato se dobiva ukor i direktor ga mo\u017ee izbaciti iz \u0161kole. A to je ono \u0161to on \u017eeli. Samo da nema svjedod\u017ebu tog osmog razreda. Iznenadio se kad je uve\u010de na njihovim vratima ugledao u\u010ditelja geografije i istorije. Do\u0161ao da vidi \u0161to se to de\u0161ava kad odlika\u0161 ne dolazi u \u0161kolu, a putuje svako jutro autobusom.
\u2013 \u0160to si ti sebi umislio dijete drago? \u017dalost ti se poznaje po licu, nije radost kao do sada?
\u2013 Ne\u0107u \u0111ede da budem pop!
\u2013 prkosno odgovori.
\u2013 Pa \u0161to bi ti htio da bude\u0161? Zlo je ko u\u010diti ne zna, a u\u010diti se ne da.
\u2013 Ja ho\u0107u u\u010diti i biti in\u017eenjer, volim aute i motore i lokomotive.
U\u010ditelj mahnu glavom, a \u0111ed ga skru\u0161eno pogleda. Zna\u010di i ovaj pedagog odobrava \u017eelju \u0161kolarca. Ustade na svoje stara\u010dke noge vidno pogrbljen i drhtu\u0107i uze slu\u0161alicu. Okretao je brojeve upravo one koje je i Mi\u0107o htio okrenuti. Za\u010dula se samo dva tona i \u0111ed poklopi telefon. To je bio znak sinu i snaji da se ne\u0161to hitno de\u0161ava i da oni trebaju pozvati. Zazvonio je telefon.
\u2013 Sine, imamo problem sa malim. Ve\u0107 dva dana ne ide u \u0161kolu. Do\u0161ao je u\u010ditelj \u010dak iz Topuskog da vidi \u0161to to mali smjera.
\u2013 Pa jeste li otkrili za\u0161to bojkotira?
\u2013 Veli da ne\u0107e da bude pop. Oti\u0161li Mirkovi za Srbiju pa ho\u0107e i on.
\u2013 Dajte mi ga, da njega \u010dujem. Za\u0161to sine ne\u0107e\u0161 u Kistanje?
\u2013 Zato \u0161to je ovdje rat i svi od njega bje\u017ee. Ho\u0107u da budem in\u017eenjer.
\u2013 Sine, evo mama isto slu\u0161a i klima glavom. Ima\u0161 i moj pristanak.
\u2013 Ho\u0107ete li mi slati marke u Beograd?
\u2013 Ho\u0107emo dijete, obe\u0107avamo.
\u2013 Tajo, po\u010de se umiljavati kao i njegove seje, u koju srednju \u0161kolu da idem onda u Srbiji?
\u2013 Najbolje je da ide\u0161 u gimnaziju. Matemati\u010dki smjer. Probaj do\u0107i do Mirkovog telefona pa neka ti on to sve vidi i ka\u017ee \u0161to mora\u0161 pripremiti. Vidi sa \u0111edom da te on prati. Reci \u0111edu onako lukavo da i on treba krenuti sa tobom da vidi svog ratnog druga Radoja.
\u2013 Evo \u0111ede, slu\u0161aj ih, daju mi pristanak. I\u0107i \u0107emo nas dvojica u Beograd, ja da upi\u0161em gimnaziju, a ti da vidi\u0161 svojeg Radoja. Kad si ti ono \u0111ede zadnji put njega vidio?
\u2013 Zlo brzo do\u0111e, a polako pro\u0111e \u2013 promrlja sebi u bradu i izgubi se u mraku sa u\u010diteljem.
Mjesec dana je prohujao. Stigao je kraj \u0161kolske godine. U me\u0111uvremenu su stigla i dva pisma iz Srbije. Mirkovi se vesele \u0161to \u0107e Mi\u0107o do\u0107i i \u0161to \u0107e njihov sin opet biti sa svojim drugarom iz \u0161kole. Pi\u0161u da \u0107e mu pomo\u0107i da se upi\u0161e, a da pita svoje da li se sla\u017eu da on stanuje kod njih. Nerazdvojni drugari u jednoj sobi, oba gimnazijalci, jedan na jezi\u010dnoj, a drugi na matemati\u010dkoj. Rat je i Beograd je pun izbjeglica. Nema posla. Prehranjuju se novcem \u0161to zara\u0111uju na pijaci rade\u0107i za jednog \u0161vercera vo\u0107em i povr\u0107em. Ako bi Mi\u0107o do\u0161ao, dobro \u0107e im do\u0107i marke \u0161to bi njegovi njima pla\u0107ali. Ne\u0107e Mirkova majka dijeliti ih, \u0161to bude jedan jeo, jest \u0107e i drugi. Drugo pismo je do\u0161lo od \u0111edovog drugara Radoja. Raduje se i ova starina \u0161to \u0107e, prije odlaska Bogu na ispovijed, da se vide. U Beogradu, gradu kojeg su kao ratnici osloba\u0111ali. Imao je \u0111ed dosta ratnika, ali je du\u0161om ostao vezan za tog \u0160umadinca koji je porijeklom iz Velike Plane. Pri\u010dao mu je Radoje, ne\u0161kolovan \u010dovjek, da je ba\u0161 u njegovoj Pokajnici bio zlo\u010din nad Kara\u0111or\u0111em. Kum mu je odsjekao glavu i odnio je sultanu u Carigrad. Poslije je do\u0161ao u malu crkvicu da se pokaje i od tada narod to selo zove Pokajnica. Volio je \u0111ed svog Radoja i zbog toga \u0161to je govorio svih sedam pade\u017ea srpskog jezika u svojoj \u0161ajka\u010di i kljunastim ko\u017enim opancima, a nije imao \u0161kole.
\u0110ed se dugo raspitivao ima li igdje \u010deljade koje treba oti\u0107i do Beograda pa da i njih dvojicu da poveze. Iznenadio se kad se telefonski javio Stojan, u\u010ditelj, koji je sada bio zaposlen u teritorijalnoj odbrani. Ide on sutra da posjeti svog bolesnog brata i za dva dana se vra\u0107a.
\u2013 \u0110ede, odakle taj u\u010do zna da \u0107emo na put?
\u2013 Eh, dijete moje, ovdje se mi dobro znamo, i do devetog brda. To ti je dobra informiranost, nema da u\u0111e neprijatelj u na\u0161e redove, nema da ti ne\u0161to u\u010dini\u0161 \u0161to kom\u0161iji da promakne. Tu je sloga i pobjeda.
Kad se stojadin zaustavio ispred njihove ku\u0107e, Mi\u0107o je znao da je pobijedio. Osje\u0107ao je na sebi onaj umilni babin pogled koji je nekim nepoznatim vibracijama davao njemu snagu da ne zapla\u010de ulaze\u0107i u auto sa svojim zave\u017eljajem kojeg je strpao u omanju crnu torbu. \u0110ed se malo zgrbio i uvukao noge u koljena nasloniv\u0161i glavu na naslon. U\u010do mu poravna sjedalo tako da mo\u017ee komotno ispru\u017eiti svoje duge noge i kad se pojasom zaveza\u0161e, krenu\u0161e. Put ih je vodio preko Gline i \u017dirovca na Dvor. Tu ih zaustavi vojna policija. Pregledali su dokumenta, salutira\u0161e i rukom mahnu\u0161e da produ\u017ee put. Gledao je Mi\u0107o tog njemu nepoznatog u\u010du pa se odva\u017ei i na dijalog.
\u2013 Za\u0161to Vi imate to \u0161areno vojni\u010dko odijelo?
\u2013 Rat je du\u0161o. Kad se ovako obu\u010demo i u\u0111emo u grm, niko nas ne\u0107e primjetiti. Vidi koliko zelene boje imam na sebi, pa legnem na travu, ni onaj iz aviona me ne mo\u017ee raspoznati od tla na kojem le\u017eim.
\u2013 Zna\u010di maskirna uniforma?
\u2013 Da, ba\u0161 tako se i zove.
\u2013 A \u0161to su te zvjezdice na ramenima?
\u2013 To su ti vojni \u010dinovi. Ja sam po vojni\u010dkom zvanju poru\u010dnik. Jesi li vidio kako su me ovi pozdravili?
\u2013 Ma da. Izgleda kao da su Vam poslu\u0161ni.
\u2013 Ba\u0161 tako. U vojsci su \u010dinovi pa ni\u017ei oficir mora slu\u0161ati vi\u0161ega koji nare\u0111uje i njemu i vojnicima.
\u2013 Ne\u0107u ja vi\u0161e smetati da pri\u010date sa mojim \u0111edom.
Nasloni se na zadnjem sjedi\u0161tu i izbaci noge ukoso pod \u0111edovo. Te svoje noge koje mu je baba ljubila i govorila kako \u0107e biti krakast kao njegov \u0111ed. Sada kada je u naglom razvoju, baba primje\u0107uje da \u0107e biti i visok i ple\u0107at na svog \u0107a\u0107u. Ne\u0161to je gena naslijedio i od nje. Taj grudni ko\u0161 sa \u010dvrstim mi\u0161i\u0107ima utegnutim u pasu. Iako mla\u0111an vidi se da \u0107e to biti pravi trapez. I na nogama se mi\u0161i\u0107i razvijaju. Bi\u0107e mi\u0161i\u0107av od glave do pete, svoju primjedbu dala je i majka Stoja sre\u0107na \u0161to je naslijedio njihove gene. Da se na nju umetnuo, ostao bi vitak sa tankim nogicama i uzanim prsnim ko\u0161em. Jednom prilikom su ona i sestre bile na seoskom \u010dijanju. Jedan veseljak je zvao jednu po jednu djevojku za ples, a njih dvije niko. Malo su \u010dudno gledale u njega misle\u0107i da \u0107e i na njih dvije do\u0107i red. U jednom momentu im se pribli\u017eio i re\u010de im da ih niko ne zove jer se momci boje da ne skr\u0161e svoje nogice jer je hrabrost na njima i hodati.
O\u010dekivao je sve samo ne to, da su obadvije prasnule u smijeh, namigo\u0161e jedna drugoj, pa njih dvije, kao par, u\u0111o\u0161e me\u0111u plesa\u010de. Ostao je zbunjen bez onog zajedljivog smije\u0161ka na usnama.
Na putu za Beograd nai\u0111o\u0161e jo\u0161 na tri kontrole i kona\u010dno se na\u0111o\u0161e u Srbiji. Lako su prona\u0161li tu Kaleni\u0107 pijacu i istu ulicu broj pet. Pi\u0161e stvarno na zvonu Smiljani\u0107. Otvori\u0161e se vrata i na njima se pojavi krupna \u017eena koja se predstavi da se zove Milica.
\u2013 Samo u\u0111ite i osje\u0107ajte se kao kod svoje ku\u0107e. Oti\u0161ao mali na pijacu da pomogne da se \u0161tand o\u010disti. Sad \u0107e oni. Jeste li za neko pi\u0107e ili kavu?
\u2013 Samo \u010da\u0161u vode, ako imate Knjaza \u2013 usudi se \u0111ed.
\u2013 Pa mi tu vodu samo i pijemo.
\u2013 Ja sam je zadnji put popio 1918. godine, ali njen ukus nikad nisam zaboravio.
\u2013 Rekli su mi Mirkovi da biste vi htjeli da mali ide ovdje u \u0161kolu i da zajedno stanuju. Evo ovako, da vam ka\u017eem. Mu\u017e i ja smo na radu u Austriji. Na\u0161a djeca su sa nama. Stan treba odr\u017eavati i paziti na njega. Vidje\u0107ete u kupatilu na stropu veliku \u017eutu mrlju. Kom\u0161iji odozgo curila voda u na\u0161e kupatilo, a od na\u0161eg i kom\u0161iji ispod. Izdajemo ve\u0107 sada Mirkovim roditeljima stan bez na\u0161e spava\u0107e sobe. To je zaklju\u010dano i tu nema niko da ne\u0161to tra\u017ei. Imaju ovu dnevnu sobu, veliku kuhinju sa stolom i stolicama i ovu manju sobu. To je bila soba na\u0161e djece. Kreveti na sprat, \u0161kolski stol sa dvije stolice. Ako im se u\u010di, a smetaju jedan drugome, evo i kuhinje pa neka prionu na knjigu. Ja sam iz Like i u Beograd sam do\u0161la odmah poslije rata. Mirkove sam slu\u010dajno upoznala na pijaci i po govoru sam ocijenila da su na\u0161i ljudi. Bili su u kontejneru za izbjeglice tamo prema Bor\u010di, pa rekoh da im ponudim stan. Za sto maraka mjese\u010dno plus re\u017eije. Ako bi i mali tu stanovao, onda bi od vas uzela jo\u0161 stotinu maraka. Vi mo\u017eete oti\u0107i i do \u0111a\u010dkog doma, ali mislim da ste ovdje ipak me\u0111u svojim ljudima.
\u2013 Odgovara nam sve. I stan i cijena. Na\u0161eg Mi\u0107e roditelji su u Njema\u010dkoj tako da ne\u0107ete imati problema ni sa pla\u0107anjem ni drugim problemima \u0161to ina\u010de rade podstanari.
\u2013 Eh, Mi\u0107o, Mi\u0107o, ko ti dade to ime, pravo na\u0161e.
\u2013 Sada bi ja mogao da krenem k svojima, samo mi dajte telefonski broj da budemo u kontaktu radi odlaska nazad \u2013 javi se u\u010do.
Mirko je sa svojima utr\u010dao u stan jer je Mi\u0107u vidio na prozoru gdje posmatra ulicu i ku\u0107e oronulih fasada. U zraku se osje\u0107ao trule\u017e vo\u0107a koji je dopirao sa pijace.
Grljenje i ljubljenje dvaju \u0161kolaraca natjera suze odraslima. Dok su pri\u010dali kako izvesti taj upis, majka Mara je spremila ukusnu ve\u010deru, pile\u0107a pr\u017eena prsa sa salatom od paradajza, paprika i krastavaca.
\u2013 Eh, \u0161to ti je veliki grad, u ovo doba ve\u0107 imate svje\u017ee povr\u0107e, a na\u0161e u ba\u0161\u010di se tek odme\u0107e od cvijeta \u2013 duboko uzdahnu \u0111ed. Nakon ve\u010dere Mirko je postavio na stol svoje teke i knjige i htio je da se njih dvojica ispituju jer se sutra pola\u017ee prijemni ispit. Mara je samo odmahnula glavom kad je uhvatila Mirkov pogled. Znaju kraji\u0161ka djeca \u0161to to zna\u010di. Djeca u kut ili zape\u0107ak, sada veliki imaju ozbiljne razgovore \u0161to nije za dje\u010dje u\u0161i.
\u2013 \u0160to ti \u0110uro ka\u017ee\u0161 na ovu situaciju?
\u2013 Ne valja \u010di\u010da. Bilo bi dobro da se i vi na vrijeme prebacite ovamo, preko Drine.
\u2013 Zar nam vrijeme isti\u010de?
\u2013 Da, dogovorili se veliki da se Bosna podijeli. Nema od Krajine ni po\u010detno slovo. Bi\u0107e Velika Hrvatska i Velika Srbija.
\u2013 Ne\u0107e to tako ispasti kako su velika\u0161i crtali dr\u017eave i granice. Zna\u0161 li ti \u0161to rade dva Hrvata kad se sastanu, a \u0161to dva Srbina?
\u2013 Ne znam \u010di\u010da, pripovijedaj.
\u2013 Dva Hrvata prave dr\u017eavu, a dva Srbina idu na sud. Znam da od Velike Srbije nema ni\u0161ta. Prije \u0107e biti da \u0107e biti mala dr\u017eavica, a nikako velika. Za Hrvatsku nisam siguran. Osamostalila se, Vatikan ju je priznao u njenim granicama, zna\u010di nema tu Krajine. \u010culi smo mi kako se ona dvojica dogovaraju oko Cazina i Biha\u0107a. Ali, vjerujte mi djeco, ni tu nema podjela. Osta\u0107e Bosna od Une do Drine. Bi\u0107e jak me\u0111unarodni pritisak na Srbiju da nas ispusti iz \u0161aka. Vidite li vi da se niko ne bori da mi postanemo dr\u017eava.
\u2013 Pri\u010da se na televiziji i u novinama da se na\u0161i lideri dogovaraju o prestanku rata.
\u2013 La\u017eu, tja la\u017eu! Rat se jo\u0161 nije ni razbuktao. Svako \u0107e svoje braniti. Nego, reci ti nama, ima li istine u tome, da \u0107e nas sve protjerati i naseliti Kosovo?
\u2013 Tako izgleda. Pri\u010daju na\u0161i da smo prodani onog dana kad je taj Memorandum objelodanjen. \u2013 Onda je dobro \u0161to malog dovedosmo?
\u2013 Da. Trebate se i vi skloniti \u0161to sjevernije po Srbiji.
\u2013 Hvala tebi sine na tom savjetu, ali \u0111ed Simat \u0107e u zemljicu kraji\u0161ku, u onu na\u0161u ilova\u010du. I \u0106ana \u0107e moja isto. Mi smo svoje od\u017eivili. Djeca su u Njema\u010dkoj, na sigurnom. Ne\u0107e moj Mile ni da \u010duje da se vrati. Sad me pitao kako dugo \u0107u timariti stoku i \u0161to \u0107e nam to? Velimo, imamo \u017eita i sijena pa neka i koke i krave. Dok jo\u0161 mo\u017eemo i dok traje ovaj prividni mir. \u010cim ja osjetim da se ne\u0161to ozbiljno kuva, rje\u0161avam se ja stoke, pa \u0107u u zbjeg, u \u0161umarak ili put Petrovca. Dok je raje i muka, bi\u0107e i hajduka. To govorim zato jer \u0107e nam neko dr\u017eati i odstupnicu.
Nakon ovog te\u0161kog razgovora, Mara zamoli \u0111eda da legne na razvu\u010deni kau\u010d sa \u0110urom, a ona \u0107e na madrac u dje\u010djoj sobi sa mla\u0111im sinom.
\u2013 \u0110e \u010deljad nije bijesna, ni ku\u0107a nije tijesna \u2013 re\u010de zahvalno \u0111edo. Dok su oni razgovarali, Milica je sre\u0107om bila u svojoj spava\u0107oj sobi tako da nema svjedoka dok se rastresala ratna politika. Spustila se mrkla no\u0107 i u ulicu u kojoj nije svjetlila niti jedna uli\u010dna lampa. Grad je utonuo u svoj no\u0107ni mir. Prestali su i zvukovi automobila.
Svanjiva se, nestaje mrak i promaljaju se sun\u010dani zraci i di\u017ee se radni narod na posao. Opet ulica o\u017eivi. \u010cuju se kamioni koji dovoze robu na pijacu, \u010duju se ljudski glasovi, smijeh i razgovjetan govor. Dru\u017eina ustaje, pije se jutarnja kavica. Dje\u010daci doru\u010dkuju i sa torbicom u ruci napu\u0161taju ku\u0107u. Mara ih moli da se ne okre\u0107u jer ona za njima baca vodu iz bokala. Tako sna\u017eno da im pamet tako leti i zadatke uspje\u0161no da rije\u0161e. Sa\u010deka\u0107e Milica jo\u0161 do sutra da vidi rezultate ispita pa da vidi na \u010demu je i ona. Dan je provela peru\u0107i svoje rublje koje je oka\u010dila na balkonsku \u017eicu koju je jaki vjetar nosio amo tamo. Brzo se su\u0161ilo pa ga unosila u ku\u0107u i odmah peglala i slagala u ormare koje Mirkovi nisu ni vidjeli kako izgledaju u sobi od koje ni klju\u010da nisu imali.
Tek oko dva popodne dje\u010daci su se vratili o\u010dito zadovoljni postignutim. Oti\u0161li su u svoju sobu i Mi\u0107o je iz torbe izvadio svoj nintendo. Uve\u010de je znati\u017eeljna Milica naglo otvorila njihova vrata i kad je vidjela igru, shvatila je da su mom\u010di\u0107i mirni i ozbiljni i da ne\u0107e biti lomljenja njenih kreveta i drugog namje\u0161taja, lupanja vratima i drugih radnji kojih se pribojavala. \u0110ed je pozvao svog Radoja koji je trolejbusom do\u0161ao po njega i odveo ga u svoj stan. Dobio ga je od preduze\u0107a gdje je radio \u010detrdeset godina. Bio je dovoljno velik za njega, \u017eenu i dvoje djece, oba dva sina koji su bili vojna lica i koji su i sami dobili stanove \u010dim su se o\u017eenili. Iz po\u017eutjele kutije vadi Radoje albume sa slikama i svakog je ozna\u010dio po godinama \u017eivota. Usput pokazuje ko je ko na slici i \u010dudi se prijatelju koga i sje\u0107anje i o\u010di slu\u017ee, da sa svojih devedeset godina tako \u010dilo i zdravo izgleda. Njegovo izborano lice odgovara i njegovim devedesetim, a debljina nao\u010dala odaju visoku dioptriju. Drhtavom rukom je podigao bijeli poklopac od pe\u0107i i nastavio vodu u \u0111ezvi. Izvadio je kutiju sa kavom i kad je voda zakuvala, ubacio je dvije ka\u0161ike kave, vi\u0161e po pe\u0107i, a manje u \u0111ezvu. Ona prosuta kava po\u010de da se pr\u017ei po tabli i njen miris se ra\u0161iri po kuhinji. Dok je postavljao dvije omanje \u0161oljice, \u0111edo primjeti da se tabla sva zacrvenila pa ustade i isklju\u010di je. Nije to Radoju promaklo pa, onako pravdaju\u0107i, re\u010de da mu se to \u010de\u0161\u0107e de\u0161ava, da ga pa\u017enja napu\u0161ta. I sa pam\u0107enjem ima problema. Ne mo\u017ee zapamtiti \u0161to se danas de\u0161avalo i \u0161to je jeo. Zaboravlja toga dosta. Ali samo doga\u0111aje od ju\u010de ili prekju\u010de. Pamti do sitnih detalja od mladosti rane do sada stara\u010dkih dana. Pokazuje na slikama i sinove, snaje, unu\u010dad, praunu\u010dad. Pita \u0111eda ima li on sina ili k\u0107erku. Te mu je vijesti pisao jednom godi\u0161nje u pismu kada su se one davne 1950. na\u0161li u novinama i uspostavili kontakt. Zvao je \u0111ed Simat svoga ratnog druga da ga obi\u0111e, da vidi kako je njegov Kordun brdovit kao i njegova rodna \u0160umadija, kako kroz njega te\u010de i Bistra i Trep\u010da i da ga upita da li su imena rijeka ista kao i kod \u010ca\u010dka i Kosmeta. Da mu poka\u017ee svog jedinca Milu koji je stasao u pravog mu\u0161karca, visokog kao \u0161to je i on, da upozna i korduna\u0161ku snajku koja mu je mila kao da mu je k\u0107er, da vidi njegovu unu\u010dad, dvije ljepotice i Mi\u0107u koji je sa malo zaka\u0161njenja do\u0161ao na svijet. Sve mu je to pisao, \u010destitao svaki prigodni doga\u0111aj. Nikad ga ni Radoje nije pozvao na godi\u0161njicu obilje\u017eavanja njihovih ratnih pohoda, nikada \u0111ed do sada ne ode u zemlju Srbiju za koju se tako hrabro borio. Iz pisama je saznavao pone\u0161to iz \u017eivota svojih drugara. Molio je \u0111ed Radoja da mu \u0161alje i slike. U\u010dinio je to uvijek, ali je slao svoje sinove u vojni\u010dkoj uniformi, pa njih sa svojom djecom, uvijek neka ro\u0111endanska slavlja. Znao je \u0111ed napamet godinu i mjesec kada mu se ku\u0107a porodom obogatila. Zauzvat je znao da po\u0161alje ne samo sina, ve\u0107 i njegove vrane konje koje je imao sve do Milinog odlaska u Njema\u010dku. Tako se prepiska ratnih drugara svela na jedno pismo i par slika godi\u0161nje. Pravdao je \u0111ed pred svojima Radojine \u0161krte rije\u010di i sve to pripisivao njegovoj pismenosti. Bio je bistar, ali nije bio vi\u010dan olovci i peru. I u ratu i sada u miru pri\u010da o svojem vo\u0107njaku, o stotine stabala \u0161ljive \u010da\u010danke koja prkosi i ledenom mrazu pa svojim urodom zaposli sve u ku\u0107i. Treba ih stresti, a one padaju u travu koje je prije toga dobrano pokosio, da se zemlja vidi kako bi ih bera\u010di uo\u010dili i pobrali u ko\u0161 pa u kace i puste ih da provriju i da od njih ispeku ljutu rakiju. Doma\u0107ice \u0107e po obi\u010daju dio ubranih \u0161ljiva prelomiti, izvaditi ko\u0161\u010dicu i na pe\u0107i u ljetnoj kuhinji ispe\u0107i ukusan pekmez kojeg \u0107e staviti u vru\u0107e staklenke. Nakon te pri\u010de, ustade i zamoli \u0111eda da krene za njim napolje, kako bi izdvojene slike umno\u017eio na obli\u017enjoj fotokopirnici. Da ih \u0111edo ponese sa sobom, dio njihovog \u017eivota iz ratnih godina. Dok bude unucima pri\u010dao ratne pri\u010de da ih sa slikama jasnije pojasni.<\/p>\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Kazivanja \u0111eda Korduna\u0161a VRA\u0106ANJE ISTORIJE U KNJIGU Ovakva knjiga je nedostajala Kordunu i cijeloj nekada\u0161njoj Vojnoj krajini. Milka Kajgani\u0107 ju je napisala, ali tako vje\u0161to i zavodljivo da je, kad je uzmete, ne\u0107ete mo\u0107i ispustiti iz ruku do posljednje stranice. Mali broj pisaca koji sa takvim poznavanjem pri\u010de iznutra pi\u0161u o istoriji naroda koji \u017eivi…<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":890,"comment_status":"closed","ping_status":"open","sticky":false,"template":"elementor_header_footer","format":"standard","meta":{"_kad_post_transparent":"default","_kad_post_title":"default","_kad_post_layout":"default","_kad_post_sidebar_id":"","_kad_post_content_style":"default","_kad_post_vertical_padding":"default","_kad_post_feature":"","_kad_post_feature_position":"","_kad_post_header":false,"_kad_post_footer":false,"_kad_post_classname":"","footnotes":""},"categories":[1],"tags":[],"class_list":["post-988","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-uncategorized"],"_links":{"self":[{"href":"http:\/\/www.kajganic.ch\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/988","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"http:\/\/www.kajganic.ch\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"http:\/\/www.kajganic.ch\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/www.kajganic.ch\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/www.kajganic.ch\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=988"}],"version-history":[{"count":0,"href":"http:\/\/www.kajganic.ch\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/988\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/www.kajganic.ch\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/890"}],"wp:attachment":[{"href":"http:\/\/www.kajganic.ch\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=988"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"http:\/\/www.kajganic.ch\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=988"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"http:\/\/www.kajganic.ch\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=988"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}