Spas od ludila

SNAGA I VAŽNOST PORODICE

Porodica i pravilan odgoj, faktor je naše srećne budućno-sti. Slab odgoj je naše buduće zlo, naše buduće suze, naša krivica prema drugim ljudima, prema našoj domovini.

(Anton S.Makarenko)

U književnom djelu (kao i u svakom umjetničkom djelu), postoji i faktor duševni. U književonsti je to onaj elemenat koji ostaje zanavijek isključiva svojina svakog pisca, jedino što se ne daje kopirati ni prisvojiti. Petrarka ima jedan sonet koji glasi: “Prođe moj brod pun zaborava” – izvjesno jedan od najboljih njegovih soneta, i koji niko neće ni nadmašiti ni ponoviti. U njemu je, o čovjekovoj sudbini, rečena tako jedna lična i intimna duševna riječ, koja se ne može dva puta reći, ili bar ne jednim istim načinom. I ma koliko da je opisna ljepota i misaona dubina u tom sonetu nešto od najsavršenijeg u svjetskoj lirici, ipak duševni faktor u tom malom djelu prevazilazi i njegovu misaonost i njegovu metaforu.

Zato je dobar pisac onaj koji ima najviše duše, a ne najviše duha. Duša je individualna, a duh je univerzalan.

(Jovan Dučić)

Pred nama je roman “Spas od ludila” – sedmo prozno djelo Milke Kajganić, spisateljice koja i te kako pronalazi teme koje navode na razmišljanja.
Predstavljen je životni put jedne žene i njena gotovo nadljudska istrajnost u više složenih situacija, a čitaocu je data prilika da sagleda težinu stradanja tanane ženske duše. Autorka još prikazuje i psihološki profil kako glavne junakinje, tako i onih koji na glavnu junakinju utiču.
Opisan je jedan život koji je naizgled lišen skoro svih mogućnosti da nešto učini i promijeni. Bespomoćan život, kao otkinut list sa grane. Kako i na koji način tom otkinutom listu dati snage da se podigne, saznaćemo ako slijedimo put Milkinog pera. A Milka nam tako jasno priča sve te isprepletane situacije, njihove tokove od izvora Istarskoga do dalekog alpskog područja. No, od surove svakodnevice teško je pronaći sklonište – ona prosto melje. Da nas ne bi samljela, potrebna je snaga. A snaga ovog romana je i u tome što je čitaocu ostavljen slobodan pristup svim situacijama i dozvoljeno mu je da rasuđuje o njima kao ispravnim ili pogrešnim, ili kao ličnim.
Da bismo razriješili dilemu, autorka romana vrlo vješto ljubavlju popločava put, jer dobro zna da je spas svih duša od muka, problema, ludila, samo u ljubavi.
O ovome nam govori i narodna izreka: “Ne veži tugu za srce – – snaga ljubavi će donijeti spas”.
Kada se ove riječi izgovore glasno, čini se odjek višeglasja kao da pjeva hor andjela. Možda zato ove riječi imaju gotovo ljekovito dejstvo – učvršćuju vjeru i nadu u bolje sjutra.
Spisateljici ovo nije nepoznato. To se vidi iz načina njenog pisanja. Znalački krči sve prepreke i slijedi put: “Poslije kiše, dolazi sunce”.
Poetska nit koju spisateljica Milka Kajganić posjeduje, kojom ukrašava rečenice i to sasvim oprezno, da bi ih postepeno odjenula vedrinom, neosporno pruža lagodnost čitaocu da je slijedi. Da je slijedi, jer to je nit tananog pripovjedanja:

Pamela je za ta dva preostala mjeseca porođajnog dopusta uspjela da se riješi još tri predmeta, među njima i Ustavnog prava. Zvala je drugaricu Marjuću da ode u grad i kupi joj u knjižari Porodično pravo i Porodični zakon.
– Pa što će ti to, to je tek u trećoj godini?
– Ma treba to sada da proučim.
– Zašto se opterećuješ?
– Hoću da saznam kakva su dječja prava, a kakva roditeljska.
Kad se vratila iz Rijeke, ushićeno je rekla majci da je sada još tri stepenice bliže kraju studija. Spakovala je svoje torbe i knjige i odškrinula vrata da vidi što joj dijete radi. Marino se igrao zvečkama što su bile na jednoj traci na krevetu. Uzela ga je u ruke i posjela sebi na krilo. Čvrsto je sjedio sam, bez da se naslanjao na mamine grudi.
– Baš si mi došao u nevrijeme. Ne znam kako ćemo dalje ti i ja sa tim tvojim ocem? Nije svojoj Karin rekao da postojiš. Ah, samo mirno Pamela, moraš izići van tog ludila – hrabrila je sebe uzdišući.
Nije joj lako, ali zna da ima divnu porodicu – porodicu koja je razumije i uz nju je. A porodica u kojoj su njeni članovi jedni na druge upućeni, oslonac je i čvrst stub sigurnosti kako pojedincu, tako i društvu. Važnost porodice je neprikosnovena i kao takva mora se sačuvati – poručuje autorka romana.
No, u biti svake osobe koju je zadesila neželjena situacija je da se te situacije riješi. Pamela, glavna junakinja romana, svojom borbom to i uspijeva usprkos mnogobrojnim teškoćama koje su se prosto nizale.
Po ko zna koji put, potvrdilo se da je život jedna velika borba. Ako želimo uspjeti, moramo biti borci.
U toj borbi, pobjedonosno oružje je ljubav i čvrsta vjera s nadom da nepravda mora biti poražena, i da svakako postoje dobri ljudi. Otuda i snaga da se istraje.

– Vaša kćerka, draga moja, sviđa se mojem sinu Rolfu. On do sada nije naišao na djevojku koju bi doveo na naše imanje – – reče Rolfova majka Pamelinoj majci.
– Moja kćerka ima sina. Ne paše momak uz ženu sa djetetom.
– To nema nikakve veze. Mali je zlatno dijete. Tako smo ga zavoljeli.
– Vidjet ćemo i što joj doktori savjetuju. Sada je ona u njihovim rukama.
– Nije ona na pravom mjestu – reče Rolf. Oni su nju proglasili za duševnog bolesnika, a ja, u dubini mojeg srca, osjećam da ona nije bolesna. Ne od te shizofrenije. Ona je školovana i preduzimljiva žena, a takvim strancima mnogi ovdje nisu blagonakloni. To što je dobila otkaz nije njena krivica, već onih koji su se gurali za bolje radno mjesto. Radio sam ja u državnoj službi par godina i bilo mi je dosta svega. Pobjegao sam ovdje na selo, gdje mogu obavljati svoj posao tako, da mi čini zadovoljstvo.

Rolf je u pravu. Nije njoj bilo mjesto na psihijatriji, ali…
No, treba imati na umu da dobru osobu uvijek čeka dobro. Kad-tad.
Glavna odlika Milkinog stvaralačkog odraza, između ostalog je i to što poznaje život, i zna da je svaki pojedinac na ovome svijetu izložen raznim opasnostima i iskušenjima. Pripovjedanje je prožeto osjetljivošću na sve vrste tuge, a događaji se naslanjaju jedni na druge i čine roman vrlo čitljivim.
A poslije iščitavanja, i kada zatvori knjigu, čitalac će još dugo u sebi nositi mnogobrojne slike. Slike, koje se pamte.
S tim u vezi, slobodno se može reći da je spisateljica pokazala vještinu pričanja i to, ovoga puta, za stepenicu više od prethodnog. Jednostavno, njeno pričanje pokreće.
I na kraju osvrta na roman “Spas od ludila”, nadovezaću se na riječi Jovana Dučića i reći sljedeće:
Da je duša Milke Kajganić individualna, a sve prethodne riječi istinite, znaju čitaoci njenih dosadašnjih djela.
A roman “Spas od ludila”, pečat je koji to potvrđuje.

Cirih, 04.04.2018. Sava Gajić Ivić, spisateljica

..ovdje odlomak iz knjige…

Snažna ljetna oluja spremala se tog augustovskog popodneva u zalivu na čijoj plaži su turisti skupljali svoje ručnike i madrace da se sklone od snažnog vjetra i pobješnjelih morskih valova. Pored pješčane staze u samoj borovoj šumi nalazili su se štandovi za raznoraznom robom, prekriveni zelenim platnenim krovovima, ceradom od tvrdog materijala. Pored ručnika, madraca, sandala za u more, maski za ronjenje, spasonosnih pojaseva i narukvica, bilo je tu i majica bijele i svjetlo plave boje sa natpisima i slikama grada Pule, njene Arene i njenog Medulin kampa. Za tim štandom stajala je jedna visoka žena crne kose u loknama koje su izražavale njeno lijepo lice i nijemo posmatrala tu užurbanost koju je itekako dobro poznavala. Godinama je tu, za tom tezgom, od Uskrsa kada stignu prvi turisti na Jadran, pa sve do kraja oktobra kada se završava i sezona kupanja na Istarskom poluotoku. Kiša je dobrano dobovala i tu je sklonište pronašao vitak visoki mladić svjetle puti i kovrčave kose.
Eda je i po tim anatomskim znacima znala jako dobro da ocijeni odakle stiže koji turist pa se tako uvijek odmah i obraćala nepoznatim na njihovom materinjem jeziku.
– Još malo strpljenja pa će proći i tih petnaest minuta i vrijeme će se smiriti – i obrati se nepoznatom na tečnom njemačkom jeziku. Neznanac je pogleda i pruži svoju od sunca preplanulu ruku.
– Tom.
– Eda.
– Vi govorite jako lijepim njemačkim jezikom, to bi mi u Švicarskoj rekli, njegovanim.
– Ah, to mi svi njemački turisti kažu. Znate, moram se pred njima pravdati, da ja nisam nikad radila ni u Njemačkoj, ni u Austriji, ni u Švicarskoj.
– Jeste li Vi Hrvatica?
– Ne, nisam. Ja sam Talijanka, rođena u Trstu 1954.godine. Moji su roditelji Talijani i živjeli su ovdje u Istri. Onda je došao taj oktobar i četrdeset i osam sati odluke.
– Izvinite, ne znam o čemu pričate. Prvi put sam ovdje u Istri i ne poznajem vašu historiju.
– Jeste li kad čuli za optante? Znate, mi smo u Istri bili podijeljeni poslije Drugog svjetskog rata na Zonu A i Zonu B. Onda je došao dogovor Tita i Churchilla. Nama je data sloboda da u roku od dva dana odlučimo gdje ćemo živjeti, da li u Jugoslaviji ili u Italiji. Svi školovaniji ljudi su se opredijelili za Italiju. Majka je bila trudna sa mnom i poslušala je oca koji je žarko želio da se rodim u Italiji i da tako svojim rođenjem potvrdim da sam Talijanka. Tako da sam tamo ostala, provela djetinjstvo, išla u talijanske škole i izučila trgovački zanat.
– Da li od ove trgovine živite?
– Da, kako da ne. Radim ja i u državnoj firmi, radim isto kao trgovac u prvoj smjeni do dva sata popodne. Onda idem kući, spremam ručak za muža i djecu i onda od četiri sata popodne ovdje smo.
– Šta Vam muž radi? Da li i on pomaže?
– On je ovdje manje nego mi, dovozi robu, tiska natpise na majicama, više je na našoj kući koju smo eto započeli. Muž mi je električar i zaposlen je ovdje u našem brodogradilištu.
– A djeca, koliko su ona velika?
– Kćerka ima dvadeset godina, a sin osamnaest.
– A gdje su oni sada?
– Sin je danas do podne, kad je more bilo mirno, ronio.
– Šta je izronio?
– Školjke, rakove, bude i za trgovinu i za jelo. Još dok je bio dječarac počeo je plivati, pa uzeo satove ronjenja pa je sve te morske životinjice prodavao ovdje kraj nas i bio uspješan. Znate, turiste ga primjete, a on je vrlo zanimljiv i kupuju te stvarčice sa njegove klupice gdje je on tu svoju robu poslagao sa napisanim cjenikom koliko šta košta. Da što manje priča, a da se smiješi čim se turist nagne prema njemu i njegovoj klupici.
– A drugo dijete?
– Pamela je pametna djevojka. I ona radi ovdje u birou i svako popodne je ovdje. Oko nje se skuplja mladež, pa ih ona upućuje gdje mogu mladi uveče izaći i dobrano se provesti.
– Četiri sata je prošlo, a nje još nema.
– Ma otišla je ona u Rijeku. Idući mjeseci počinju ispitni rokovi i upisi pa je otišla na fakultet da upiše drugu godinu. Brinem se uvijek jer je otišla autom. Znate kako majke uvijek misle da će se nešto loše dogoditi tako da sam sretna kad prepoznam zvuk motora našeg auta kad se približava.
– A šta studira Pamela?
– Vi ste već zapamtili i njeno ime. Pravo, pravo studira. Po-ložila je sve ispite i upisala drugu godinu i nju sada “čisti”. Kao vanredan student.
– Da li je položila rimsko pravo?
– Je, je, iz prvog pokušaja. Dobila je vrlo dobar ocjenu. Znate, gledala sam ja tu njenu knjigu. Tamo je do pola stranice latinski tekst, a onda slijedi lekcija o pravu Rimljana na našem jeziku. Kako je Pameli materinji jezik talijanski, tako je ta nevjerojatna sličnost sa latinskim pa je neke lekcije samo dva tri puta pročitala i naravno zapamtila.
– Pa kada je očekujete?
– Večeras. Neće dolaziti ovamo nego će poslije puta otići još po materijala. Mi imamo mašine za majice u stanu tako da će ona pripremiti robu za sutra. Vikend je pred nama, a mi se njemu uvijek obradujemo. Zbog turista koji odlaze i hoće neki suvenir sa sobom ponijeti ili dolaze novi pa hoće uspomenu. Nego, izvinite da ja Vas nešto pitam, odkuda Vi znate za rimsko pravo?
– I ja sam upisao pravo u Zürichu, ali kad je došao predmet rimsko pravo, ja to nisam razumio i ispisao se i prešao na ekonomiju.
– Kod moje Pamele, to je obratno. Ona je završila ovdje u Puli ekonomsku školu pa otišla na pravo, a mi smo željeli da studira ekonomiju.
– Kad završi studij , gdje bi htjela raditi kao pravnik?
– Ona mašta da bude advokat. Želi biti samostalna. Na-pravili smo u nacrtu naše kuće i prostoriju koja bi mogla biti kancelarija da ima gdje primati svoje stranke.
– Evo dok smo mi razgovarali, more je postalo mirnije, a i sunce ponovo grije, kao da pred sat vremena nije bila oluja. Odoh ja na plažu, hvala Vam na razgovoru. Radovalo bi me da upoznam ne samo Vašu kćerku, nego i sina. Niste mi rekli kako se on zove? Dino, Alfredo,Guiseppe?
– Ah, zove se Marjan.
– Nije talijansko ime, a zašto ste uzdahnuli?
– Moj muž se zove Todor. On je služio vojsku u Splitu, a iznad Splita je velika planina Marjan. Tamo su kao vojnici svaki dan imali neke vježbe pa je zavolio to brdo tako jako da je eto i našem sinu dao dalmatinsko ime. Tome, ako dođete sutra na plažu poslije četiri sata, tu će biti i Pamela i Marjan pa ih možete upoznati.