Novi roman Izbjegličke rane, Milke Kajganić, je nastavak trilogije o biblijskom stradanju Krajišnika sa Korduna. U prva dva romana koji su štampani nedavno, Kazivanja đeda Kordunaša, Oluja u očima nesrećnika, prikazano je posrtanje i prolazak kroz Scilu i Haribdu naroda Korduna, a ovom, nastavak tog paćeništva i zlopaćenja daleko od rodnog kraja sa stigmatizacijom izbjeglice, odnosno beskućnika.

U prvom romanu iz ove trilogije Kazivanja đeda Kordunaša Milka Kajganić je pretočila ispovijest jednog čestitog i dobroćudnog starine koja može da bude okvir za životnu priču svakog Srbina sa Korduna, odnosno Vojne Krajine. Đed Simat je preko svojih leđa preturio ratove, pečalbe, glad, stradanja, proganjanja… A sve to može se naći u biografiji svakog Krajišnika. Ovim romanom Milka Kajganić se spušta vertikalno u srpsku istoriju u vrijeme velikih seoba i ratova između Turske i Austrougarske. Njena naracija se odvija sve do kraja dvadesetog vijeka u kojem se opet, više nego prije četiri stotine godina, postavlja pitanje opstanka i seoba srpskog naroda sa Korduna.
Roman Oluja u očima nesrećnika je kazivanje o ratnom užasu, nevjerici, strahu, o izgubljenim dušama, počupanim korijenima, poniženju…To je roman o biblijskom stradanju jednog naroda. To je krajiška Gernika u riječima. U prvi mah podsjeća na enciklopediju gorkih ljudskih zapisa o nevoljama, stradanju, zlu…

Treći roman Izbjegličke rane je priča o novim peripetijama i nevoljama preživjelih junaka iz prethodna dva romana. U ovom romanu pojavljuju se i novi likovi koji su ophrvani neizvjesnošću, strahom, gorčinom, ali i gordošću – osobinom ponosnih i hrabrih ljudi. Oni se dovijaju na razne načine, pazeći da ne pređu crtu moralnog, kako bi opstali i uklopili se u normalne tokove života.

Kordun je imao vrlo burnu i turbulentnu povijest, trpio je pogrome, prošao razne golgote… Nažalost, njegovu vapijuću sudbinu gorko smo spoznali tek avgusta 1995. godine! Ako smo je i uopšte spoznali! O njihovom hiljadugodišnjem životu tamo gdje su bitisalo, ostavivši iza sebe duboke, višeslojne tragove kulturno – istorijske baštine koja je nerazdvojni dio našega (i evropskoga) duhovnog bića – o tome (be)stidno, i neoprostivo malo znamo. A, evo, ovim romanima Milke Kajganić, možda će krajiški Srbi konačno zadobiti makar – (utješnu) književnu sudbinu! Čemu literatura podari identitet u ovo vrijeme brutalnog potiranja i mrvice samoistovjetnosti – to ima šanse da pretraje, i dokopa se obala svevremenog. Ove tri knjige Kordunaškog stradanja i bitisanja, Milke Kajganić, su jedno ogledalo u kojem se oslikao dio te istorije.

Pritjerani uza zid, Milkini junaci se dovijaju na razne načine, za njih više nije ništa nepremostivo, pomažu jedni drugima, kao što su vazda činili u postojbini sa koje su otjerani. Oni su izopšteni, odbačeni, ostavljeni, prevareni, gurnuti u ambis… Uprkos svim tim nedaćama njeni junaci ostaju dostojanstveni, uspravni i povrh svega spremni za nove izazove. To su tipični Krajišnici, ljudi britkog uma, velike osjećajnosti, empatije i nostalgije prema rodnom kraju koji im je nasilno otrgnut. Iako odbačeni, prepušteni sami sebi u svijetu podozrivosti i nevjerice, oni su ubjeđeni da život nema takvih stega koje oni ne mogu rastrgnuti. Njihova vjera je bezgranična, a samopouzdanje nepomućeno. Plahoviti su. Pravdoljubivi. Reaguju brzo i impulsivno, pravi potomci nekadašnjih čuvenih graničara. Brzo donose odluke iza kojih stoje i teško ustuknu od svog mišljenja. Srčanost, kojom brane svoj ideal, je prepoznatljiv.

Pomalo su sumnjičavi. Njihovo povjerenje je teško zadobiti, ali je vječno, ukoliko se ne iznevjeri, a onaj ko ga izigra dobija ljutog neprijatelja.
Bačeni u svijet drugačijih običaja, naravi, nazora… Svijet, kako bi rekao jedan Kafkin junak, bez duše i boga, iako suočeni s unutrašnjom patnjom i tišinom, oni nastoje da sačuvaju svoj ponos i dostojanstvo. Nova sredina je puna nepoznanica i drugačijih nazora, na koje oni nisu navikli. Sa svojim, duboko ukorjenjenim iskustvom, oni uspjevaju sve te prepreke savladati oslanjajući se jedan na drugog, što su vazda činili tamo odakle su protjerani.
Bez obzira, što su odsječeni od svojih korijena i bačeni u drugačiji svijet, oni nastoje da sačuvaju svoj mentalitet, običaje, jezik, empatiju jednih prema drugim, a to im uspijeva tako što su održali svoje osnovne moralne karateristike – ponos i dostojanstvo. Sve te osobine svojih junaka Milka ih ne ističe napadno i ne nameće kao opštu moralno normu, već one proizlaze ih njihovog ponašanja, stava i razmišljanja.

Ma koliko se izdizali iz sredine, Milkini junaci se teško mire s osjećajem da su oni, ma gdje god i šta god bili, stranci i da će to ko zna koliko biti. Jedan od likova romana, na pitanje svog sina po čemu ih tako lako prepoznaju da su izbjeglice, iako im to ne piše na čelu, on odgovara: „Mislim, jezik, a i naše uspravno držanje. Ne savijamo se lako.“

Glavni junak roman Mićo Lajić, dječak kojeg je nevolja natjerala da brzo odraste i spozna da čovjek kojem sve otmu i sasijeku korijene, može to nadvladati samo unutrašnjom snagom i umom, posvećuje se studijama i novom zanimanju pred kojim je budućnost. Impresivne su njegove moralno-psihološke analize situacija na koje nailazi. U njihovom razotkrivanju i pravilnom postavljanju pomogao mu je nauk njegovog đeda Simata.

Radnja romana teče spontano kao na filmskoj traci. Događaji, puni raznih obrta i slika, kolorita. Milka to postiže na veoma majstorski pripovjedački način vođenjem neposrednih dijaloga jezikom kraja iz kojeg potiču njeni nesrećni junaci. Ta dinamika je uočiljiva i kada oni vode sasvim obične razgovore.

Inače, dijaloga u romanu Izbjegličkim ranama ima mnogo i napisani su po mjeri bez suvišnih izleta. Razgovori se smjenjuju o brojnim temama. Temeljni su i vispreni. Ili su brzi, ili munjeviti, ponekad se odvijaju očima ili gestovima. Pronicljivi su, a ponekad u njima provijava doza sarkazma. Kada se pažljivije udubimo u njih, uočavamo i njihov metaforični smisao koji proizlazi iz saznanja da su prevareni, a onda prepušteni sami sebi. Inače, čovjek sa Korduna je otvoren i jednostavan. On je razgovorima liječio svaku boljku. I otud to Milkino majstorsko umijeće da joj dijalozi u romanu budu nenametljivi, spontani, ali zanimljivi.

Izbjegličke rane su težak i optimističan roman. Težak, zato što nam se mnogo toga nakupilo i dogodilo. Optimističan, jer ulijeva vjeru u nadu daje ljepota moguća, samo treba pronaći otvor za svjetlo i istrajati u hodu prema njemu.
Ono što posebnu draž daje romanu jeste stalno prisutna atmosfera Korduna ma gdje god da se radnja zbiva, a ona se ogleda u načinu razmišljanja, jeziku, običaju pa i kuhinji. Sve je to Milka lijepo i neosjetno upakovala tako da se miris Korduna osjeća svagdje, ali ne napadno niti izdvojeno, već kao nešto lijepo koje je upravo nedostajalo tamo gdje se junaci ovog romana nađu. Iako su ophrvani borbom za preživljavanje junaci romana Izbjegličke rane liče na filter vrećice čaja. Gdje god se spuste sredina dobije njihovu aromu i ljepotu.

Onaj ko pročita sva tri ova romana posvećena Kordunaškoj golgoti stvoriće o tom krajoliku takvu sliku da će, ma gdje god bio, poželjeti da ga obiđe, ne toliko zbog njegovih ljepota već zbog ljudi, rasutih danas po svijetu, koji ga čuvaju u srcu, a pokazuju na dlanu. Takvu divnu sliku o najvećem bogatstvu Korduna, ljudima, oslikala je na svoj način i u svijet poslala Milka Kajganić.

recenzija Mihajla Orlovića