Dogovor je pao između gospođe Heidi i fizioterapeuta Vase. Dolazit će ona svaki dan prije podne u wellness, uzimati aroma terapiju prije, pa tek onda masažu i kamenčiće. A za vrijeme masaže može i limfna drenaža. Heidi će ležati i postavljati pitanja, a Vaso će pričati. U maleni magnetofon od kojeg se Heidi nikad ne odvaja.

– To kazivanje može početi od sutra gospođo Heidi. Moram se pripremiti da znam šta će ući u knjigu koju će čitati Nijemci koji su ratovali protiv mojeg naroda. Samo da vam napomenem da moji partizani s Korduna pričaju samo ratne priče gdje nigdje nema ni jednog njemačkog šljema.
– Kako gospodine Vaso? Ne razumijem vas.
– Želim vam ispričati priče, legende iz mojeg naroda koji je preživio ustašku kamu i vaš srbosjek. Taj koljački nož nabavila je ustaška država iz vaše fabrike oružja iz grada Solingena. Ustaše su napravile strašne zločine. Htjeli su nas podijeliti na trećine: jednu poklati, drugu preseliti u Srbiju zapaljivo govoreći Srbe na vrbe i zadnju trećinu konventirati u katoličku vjeru i tako nas odvojiti od naše pravoslavne crkve jer je ona pupkovina koja nas drži. Tako je govorio ustaški poglavnik Ante Pavelić. Tako da znate da smo živjeli u Nezavisnoj državi Hrvatskoj koja je proglašena 10-og aprila 1941. godine i s njima smo ratovali do istrebljenja. Preko naših sela Like, Banije, Korduna, Slavonije i Dalmacije.
– Ali, gospodine Vaso, NDH je potpisala sporazum s Hitlerom da zajedno idu u rat, na istim stranama su bili i Pavelić i Hitler.
– Molio je Pavelić Hitlera da ga pusti da nesmetano očisti naše predjele od nas Srba, onako po trećinama kako sam Vam opisao. Krenuli su s paljenjem i ubijenjem, a goloruk narod je pobjegao u šume tražeći spas. Tako su nastali partizani, a ne nikakva Komunistička partija koja je pozvala narod na ustanak. Sami smo se naoružavali. Većina oružja nabavljena je prodajom kokošaka i prasića talijanskom garnizonu koji je bio stacioniran u Vrginmostu te 1941.godine. Dobili smo puške i metke. Za početak , za odbranu, dosta. Onda su uslijedile borbe, pa se tu pobjedom, uzimao plijen u oružju od ustaša. Da li ste vi u njemačkom Rajhu imali koncentracione logore za djecu?
– Kako za djecu? Nisam Vas razumjela?
– Eto, mi smo imali dva logora za srpsku djecu. U gradu Sisku i u Jastrebarskom, nadomak Zagreba.
– Što je bilo s tom djecom?
– Serviran im je topli obrok pun krvi od uboda noževa.
– Je li tko preživio?
– Moj otac. Sjećanja su nam svježa.
– Strašno!
– To je samo za uvod. Sutra ćemo nastaviti dalje.

Heidi ga je gledala kao da vidi priviđenje. Zadovoljan smiješak na njenom licu samo je Vasi bila potvrda da je dirnuta početkom priče. Namjestila je svoj magnetofon, nešto unutra šapnula i ugasila ga. Prepustila se Vasinim rukama i skoro zaspala tokom terapije.
– Ne znam Vaso kako da Vam zahvalim. Ne znam što je ljekovitije, ti Vaši kamenčići ili Vaše zlatne ruke ili taj hypericum. Odustala sam od aroma terapije. Ne znam kako ti mirisi mogu da utiču na moje zdravlje. Nisam osjetila ništa čudno. Nego da Vas pitam: ova limfna drenaža, da li ona nije svakodnevna?
– Ne, gospodjo Heidi. Bar svaki drugi ili treći dan treba postupak lagane masaže ponoviti. Osjetit ćete njeno dejstvo jer ćete češće nego inače morati u wc, da izmokrite sve te toksine što zatrovaše Vaše tijelo.

Zahvalila se, uz dubok naklon uhvatila za kvaku i izašla iz ambulante fizioterapije.

Vaso je jedva dočekao kraj radnog dana da ode kući. Milena je znala dosta toga iz prošlosti, a bila je i srčana i borbena. Baš onako kako su te kordunaške žene navikle na težak život pored muževa boraca, vojnika ili seljaka.

Njeni su bili siromašni seljaci koji su pored rijeke Mrežnice imali kućicu koju su dijelili s dvije krave. Išli su u Duga Resu po potrebne namirnice koju su namicali prodajom teleta ili praščićima koje su njihove krmače znale da oprase i desetak. Kada je dolazila zima, njen otac Jovo je spremao drva za ogrjev. Iz svoje šume drva su vukle te dvije kravice, a onda su bezbrižno dočekivali zimu, punu snijega i niskih temperatura. Stoka je slasno preživala sijeno, a od njihovog disanja izlazila je toplina koja je zagrijavala taj dio kuće i pregradni zid. I Milena je znala kao ozeblo dijete da se prislanja na taj zid i tako se grije zajedno s tri svoje sestre. One su bile starije od nje. Zaljubile su se s petnaest godina i odmah bile isprošene. Obavio je otac Jovo sve te tri svadbe sretan što će majka kuvati manje žganjaca na ognjištu prelivajući ih toplim mlijekom ili nedjeljom slasnim skorupom.

Majka Stana, koju su u selu svi zvali Ćana od milja, naučila je svoje kćeri da vezu platno ili pletu čarape od vune. Odlazila je u hrvatske kuće da nešto poradi pa je zauzvat od bogatih seljanki dobivala kolutove pređe ili vune od svježe zaklanih ovaca. Za svakom od djevojaka išla je povorka s mirazom. Jastuci, plahte od konoplje, ručnici koji su ostali od svatova i suknja i pregača i bijela izvezena košulja s crnim prslukom, kao kordunaška narodna nošnja. Bili su tu i gumeni od crne kože opanci koji su zamjenjivali one kožne koje one nikada nisu obule. I bijela marama koja je lijepo pristajala njihovoj nevinosti i poštenju. Siromaštvo ih je razaralo, ali je otac Jovo dao svoj blagoslov mladoženjima udajući kćeri u bogatije kuće i nadajući se sretnom životu svojih miljenica očekujući od njih zdrav porod.
– Znaš li ti Vaso što se dogodilo kod tebe u banji?
– Kada?
– Ne znam, jučer ili prekjučer.
– Pričaj, da čujem.
– Bilo je u novinama, evo pogledaj. Grom udario u drvo, oborio ga i pod njim ostala živa jedna žena. Piše da su je spasili bolničari iz banje davajući joj umjetno disanje i masažom srca povratili u život.
– Koje laži! Nije to tako bilo! Ja sam spasio tu ženu, a ne nikakvi bolničari! Gledao sam nevrijeme kroz prozor i onda je naišao neki val orkanskog vjetra noseći sa sobom crvenu prašinu koja mi je zamaglila pogled. Izvalio je vjetar bor iz korijena. Tu se zgrbila neka spodoba koja je htjela prijeći preko bora i njegovih grana. Pa je prešla i odmah pala u nesvijest. Ja sam otrčao do nje s kolicima i dovezao je u ambulantu. Žena je pala u šok jer joj se snizio šećer u krvi. Dobila je infuziju i došla k sebi.
– Zašto mi to nisi ispričao?
– Nisam htio pred tobom da se hvalim svojim junaštvom. A znaš tko je bila ta žena? Ona novinarka što je došla k meni na masažu.