Neka nelagoda prođe Mićinim tijelom vozeći se u školskom autobusu kad su prošli Krasulje. Niko ne uđe, a i sjedalo pored njega ostade prazno. Što se dogodi njegovom drugu Mirku da ga nema danas ovdje pitao se cijelim putem do škole. Kad je ušao u razred i graja se stišala, dobi vijest da je i Mirko otišao u subotu put Srbije. I njegovi, otac, majka i mlađi brat. Bez objašnjenja kao i svi drugi. Kao da taje svoj odlazak, kao da ima neka nebeska sila koja će ih u tome spriječiti. Snuždio se i izvadi svoje stvari iz školske torbe. Prelazio je desnicom po koricama knjige na kojima piše Istorija.
I do sada je učio i pamtio što to knjiga kazuje i poučava.
Njegova glava klonu i suze potekoše po đačkoj klupi.
Učiteljica to primjeti pa mu priđe.
– Mićo, dijete što si ti danas tužan?
– Kako ne bih bio, nema našeg Mirka među nama.
– Da, djeco, svaki dan nas je sve manje. Bili su Mirkovi ovdje i uzeše svjedodžbe i ispisaše ga. Sada kada se čuje da je i pop Dušan svoga sina poslao u Srbiju, toga će biti još više.
Te riječi pogodiše krhko tijelo momčića koji je sanjario da i on jednog dana bude pop. Kad je stigao iz škole, baci torbu na kauč u dnevnoj sobi i uđe u štalu gdje je đed češagijom skidao suvu balegu sa krava.
– Đede, ja sam danas jako tužan.
– Zašto diko moja?
– I Mirko je otišao za Srbiju. Svi đede bježe iz Krajine.
– Još malo pa ćeš i ti imati novo društvo u Kistanju.
– Odlučio sam da ne idem tamo. Hoću i ja u Srbiju.
– Kako ti odlučio?
– I tvoj prijatelj je poslao svog sina što dalje od rata.
– Koji moj prijatelj dijete moje?
– Pa pop Dušan. Zašto nam nisi rekao da pop gradi sebi kuću u Beogradu? Da je uzeo novce od naroda kako bi se sebe obezbjedio?
– To nije istina. Pop je častan čovjek, nije od naroda uzeo ni dinara. Opet ti njegovi protivnici šire laži na Božjeg poslanika.
– Koji su to njegovi protivnici?
– Ma komunisti i partijaši, svi ti, diko đedova, što ne znaju ni što je pričest, ispovijed i opelo i parastos.
– Koliko njih ima?
– Jako puno kod nas na Kordunu. Ne pale se svijeće ni za žive ni za mrtve.
– Pa što ti mene onda đede guraš među te neznalice?
– Đe brat brata ne voli, tu nema sreće. Vremena se mijenjaju pa će ti tvoj đedo reći da se držiš novog puta i starog prijatelja.
– Nije meni pop prijatelj, to je tvoj stari prijatelj. Ne idem ja na školovanje za popa, tako sam odlučio i molim te da to kažeš ćaći i materi kad te prvi puta nazovu. Neka traže školu za mene u Beogradu. Hoću da budem sa svojim drugarima i tačka. I ne pravite plan da odem k njima u Njemačku. Mrzim tu zemlju jer imam razlog.
U kuću je utrčao kao da u trku sa njegovih leđa pada teret, onaj veliki kad se odlučuje kojim putem dalje u životu da krene. Usuo je u postavljeni porculanski tanjur pileći paprikaš kojeg je baba skuvala i koji se još pušio na kraju špareta. Slasno je jeo to omiljeno jelo, lijevom rukom držao vilicu i njome grabio listove maslačka kojeg je baba na livadi ubrala. Kosti je pokupio i istrese ih pred žutog mačka koji im je odnekud došao kao lutalica. Smakao je sve to u sudoper, krpom pobrisa stolnjak i ode u svoju sobu. Nemir kojeg je osjećao pokušao je smiriti svojim nintendom. Nije se on do sada nikada protivio ni ćaći, a ni đedu u čijem je krilu najsrećniji bio. Kroz tu glavicu prolazile se misli, ideje, nagon da uzme slušalicu i okrene dugačke brojeve koje je znao napamet. Znao je unaprijed što će mu ćaća reći. Đedova je i prva i posljednja. Zato je odlučio da ne ide više u školu. Neće imati svjedodžbu pa ga neće moći upisati u bogosloviju.
Odlazio je ujutro na autobus, dolazio pred školu, da ga đaci vide, pa nestade. Ide u park Opatovinu, sjeda na drvenu klupu, gleda maćuhice i na svakoj vidi ljudski lik. Dva oka, mali nosić pa usta. Ona tamnocrvena je lice njegove majke, ona žuta je ista baba, plava je ljutiti ćaća, ljubičasta je isti đed izvijenih obrva. Kako li su se samo poredali pa ga gledaju, njegovo tužno lice koje će svakog trenutka da se pokvasi slanim suzama. Okrenut prema istoku zabaci glavu na atlas kičme i predade se sunčanim zracima. Odjednom vjetar donese k njemu miris toplog peciva. Sjeti se da je samo za doručak popio čalicu šipkovog čaja, tog kiselkastog okusa u kojeg je stavljao livadski med kojeg je baba odnekuda uvijek dobijala. Sama pomisao na babu raznježi ga. Volio je nju i njene brke koje je redovito skidala sa platnenim voštanim trakama koje joj je majka donosila iz Njemačke. Sjeća se kako joj je donosio iz kupatila pincetu čim bi osjetio bockanje novoraslih dosadnih i oštrih dlaka na svojem licu od babinih poljubaca. Slasno je pojeo toplu kiflu koju je kupio u tom drvenom kiosku. Opet se vratio u park i šetao, šetao stazama posute sitnim pijeskom do ostatka cistercitske crkve. Znao je da je to neki spomenik kulture tom plemenu kojeg su nemirna srednjovjekovna vremena dotjerala čak do Topuskog i njegove vruće termalne vode.
Poskočio je od radosti kada su se kazaljke na njegovom ručnom satu spojile u prvom satu poslije podneva. Ušao je u autobus i pravio se pred djecom kako da se ništa nije dogodilo. Te je radnje ponovio i drugi dan. Ono što nije znao, bilo je da su ga baš ti đaci putnici otkucali u školi. Blajba iz škole glasila je njihova dijagnoza, a zato se dobiva ukor i direktor ga može izbaciti iz škole. A to je ono što on želi. Samo da nema svjedodžbu tog osmog razreda. Iznenadio se kad je uveče na njihovim vratima ugledao učitelja geografije i istorije. Došao da vidi što se to dešava kad odlikaš ne dolazi u školu, a putuje svako jutro autobusom.
– Što si ti sebi umislio dijete drago? Žalost ti se poznaje po licu, nije radost kao do sada?
– Neću đede da budem pop!
– prkosno odgovori.
– Pa što bi ti htio da budeš? Zlo je ko učiti ne zna, a učiti se ne da.
– Ja hoću učiti i biti inženjer, volim aute i motore i lokomotive.
Učitelj mahnu glavom, a đed ga skrušeno pogleda. Znači i ovaj pedagog odobrava želju školarca. Ustade na svoje staračke noge vidno pogrbljen i drhtući uze slušalicu. Okretao je brojeve upravo one koje je i Mićo htio okrenuti. Začula se samo dva tona i đed poklopi telefon. To je bio znak sinu i snaji da se nešto hitno dešava i da oni trebaju pozvati. Zazvonio je telefon.
– Sine, imamo problem sa malim. Već dva dana ne ide u školu. Došao je učitelj čak iz Topuskog da vidi što to mali smjera.
– Pa jeste li otkrili zašto bojkotira?
– Veli da neće da bude pop. Otišli Mirkovi za Srbiju pa hoće i on.
– Dajte mi ga, da njega čujem. Zašto sine nećeš u Kistanje?
– Zato što je ovdje rat i svi od njega bježe. Hoću da budem inženjer.
– Sine, evo mama isto sluša i klima glavom. Imaš i moj pristanak.
– Hoćete li mi slati marke u Beograd?
– Hoćemo dijete, obećavamo.
– Tajo, poče se umiljavati kao i njegove seje, u koju srednju školu da idem onda u Srbiji?
– Najbolje je da ideš u gimnaziju. Matematički smjer. Probaj doći do Mirkovog telefona pa neka ti on to sve vidi i kaže što moraš pripremiti. Vidi sa đedom da te on prati. Reci đedu onako lukavo da i on treba krenuti sa tobom da vidi svog ratnog druga Radoja.
– Evo đede, slušaj ih, daju mi pristanak. Ići ćemo nas dvojica u Beograd, ja da upišem gimnaziju, a ti da vidiš svojeg Radoja. Kad si ti ono đede zadnji put njega vidio?
– Zlo brzo dođe, a polako prođe – promrlja sebi u bradu i izgubi se u mraku sa učiteljem.
Mjesec dana je prohujao. Stigao je kraj školske godine. U međuvremenu su stigla i dva pisma iz Srbije. Mirkovi se vesele što će Mićo doći i što će njihov sin opet biti sa svojim drugarom iz škole. Pišu da će mu pomoći da se upiše, a da pita svoje da li se slažu da on stanuje kod njih. Nerazdvojni drugari u jednoj sobi, oba gimnazijalci, jedan na jezičnoj, a drugi na matematičkoj. Rat je i Beograd je pun izbjeglica. Nema posla. Prehranjuju se novcem što zarađuju na pijaci radeći za jednog švercera voćem i povrćem. Ako bi Mićo došao, dobro će im doći marke što bi njegovi njima plaćali. Neće Mirkova majka dijeliti ih, što bude jedan jeo, jest će i drugi. Drugo pismo je došlo od đedovog drugara Radoja. Raduje se i ova starina što će, prije odlaska Bogu na ispovijed, da se vide. U Beogradu, gradu kojeg su kao ratnici oslobađali. Imao je đed dosta ratnika, ali je dušom ostao vezan za tog Šumadinca koji je porijeklom iz Velike Plane. Pričao mu je Radoje, neškolovan čovjek, da je baš u njegovoj Pokajnici bio zločin nad Karađorđem. Kum mu je odsjekao glavu i odnio je sultanu u Carigrad. Poslije je došao u malu crkvicu da se pokaje i od tada narod to selo zove Pokajnica. Volio je đed svog Radoja i zbog toga što je govorio svih sedam padeža srpskog jezika u svojoj šajkači i kljunastim kožnim opancima, a nije imao škole.
Đed se dugo raspitivao ima li igdje čeljade koje treba otići do Beograda pa da i njih dvojicu da poveze. Iznenadio se kad se telefonski javio Stojan, učitelj, koji je sada bio zaposlen u teritorijalnoj odbrani. Ide on sutra da posjeti svog bolesnog brata i za dva dana se vraća.
– Đede, odakle taj učo zna da ćemo na put?
– Eh, dijete moje, ovdje se mi dobro znamo, i do devetog brda. To ti je dobra informiranost, nema da uđe neprijatelj u naše redove, nema da ti nešto učiniš što komšiji da promakne. Tu je sloga i pobjeda.
Kad se stojadin zaustavio ispred njihove kuće, Mićo je znao da je pobijedio. Osjećao je na sebi onaj umilni babin pogled koji je nekim nepoznatim vibracijama davao njemu snagu da ne zaplače ulazeći u auto sa svojim zavežljajem kojeg je strpao u omanju crnu torbu. Đed se malo zgrbio i uvukao noge u koljena naslonivši glavu na naslon. Učo mu poravna sjedalo tako da može komotno ispružiti svoje duge noge i kad se pojasom zavezaše, krenuše. Put ih je vodio preko Gline i Žirovca na Dvor. Tu ih zaustavi vojna policija. Pregledali su dokumenta, salutiraše i rukom mahnuše da produže put. Gledao je Mićo tog njemu nepoznatog uču pa se odvaži i na dijalog.
– Zašto Vi imate to šareno vojničko odijelo?
– Rat je dušo. Kad se ovako obučemo i uđemo u grm, niko nas neće primjetiti. Vidi koliko zelene boje imam na sebi, pa legnem na travu, ni onaj iz aviona me ne može raspoznati od tla na kojem ležim.
– Znači maskirna uniforma?
– Da, baš tako se i zove.
– A što su te zvjezdice na ramenima?
– To su ti vojni činovi. Ja sam po vojničkom zvanju poručnik. Jesi li vidio kako su me ovi pozdravili?
– Ma da. Izgleda kao da su Vam poslušni.
– Baš tako. U vojsci su činovi pa niži oficir mora slušati višega koji naređuje i njemu i vojnicima.
– Neću ja više smetati da pričate sa mojim đedom.
Nasloni se na zadnjem sjedištu i izbaci noge ukoso pod đedovo. Te svoje noge koje mu je baba ljubila i govorila kako će biti krakast kao njegov đed. Sada kada je u naglom razvoju, baba primjećuje da će biti i visok i plećat na svog ćaću. Nešto je gena naslijedio i od nje. Taj grudni koš sa čvrstim mišićima utegnutim u pasu. Iako mlađan vidi se da će to biti pravi trapez. I na nogama se mišići razvijaju. Biće mišićav od glave do pete, svoju primjedbu dala je i majka Stoja srećna što je naslijedio njihove gene. Da se na nju umetnuo, ostao bi vitak sa tankim nogicama i uzanim prsnim košem. Jednom prilikom su ona i sestre bile na seoskom čijanju. Jedan veseljak je zvao jednu po jednu djevojku za ples, a njih dvije niko. Malo su čudno gledale u njega misleći da će i na njih dvije doći red. U jednom momentu im se približio i reče im da ih niko ne zove jer se momci boje da ne skrše svoje nogice jer je hrabrost na njima i hodati.
Očekivao je sve samo ne to, da su obadvije prasnule u smijeh, namigoše jedna drugoj, pa njih dvije, kao par, uđoše među plesače. Ostao je zbunjen bez onog zajedljivog smiješka na usnama.
Na putu za Beograd naiđoše još na tri kontrole i konačno se nađoše u Srbiji. Lako su pronašli tu Kalenić pijacu i istu ulicu broj pet. Piše stvarno na zvonu Smiljanić. Otvoriše se vrata i na njima se pojavi krupna žena koja se predstavi da se zove Milica.
– Samo uđite i osjećajte se kao kod svoje kuće. Otišao mali na pijacu da pomogne da se štand očisti. Sad će oni. Jeste li za neko piće ili kavu?
– Samo čašu vode, ako imate Knjaza – usudi se đed.
– Pa mi tu vodu samo i pijemo.
– Ja sam je zadnji put popio 1918. godine, ali njen ukus nikad nisam zaboravio.
– Rekli su mi Mirkovi da biste vi htjeli da mali ide ovdje u školu i da zajedno stanuju. Evo ovako, da vam kažem. Muž i ja smo na radu u Austriji. Naša djeca su sa nama. Stan treba održavati i paziti na njega. Vidjećete u kupatilu na stropu veliku žutu mrlju. Komšiji odozgo curila voda u naše kupatilo, a od našeg i komšiji ispod. Izdajemo već sada Mirkovim roditeljima stan bez naše spavaće sobe. To je zaključano i tu nema niko da nešto traži. Imaju ovu dnevnu sobu, veliku kuhinju sa stolom i stolicama i ovu manju sobu. To je bila soba naše djece. Kreveti na sprat, školski stol sa dvije stolice. Ako im se uči, a smetaju jedan drugome, evo i kuhinje pa neka prionu na knjigu. Ja sam iz Like i u Beograd sam došla odmah poslije rata. Mirkove sam slučajno upoznala na pijaci i po govoru sam ocijenila da su naši ljudi. Bili su u kontejneru za izbjeglice tamo prema Borči, pa rekoh da im ponudim stan. Za sto maraka mjesečno plus režije. Ako bi i mali tu stanovao, onda bi od vas uzela još stotinu maraka. Vi možete otići i do đačkog doma, ali mislim da ste ovdje ipak među svojim ljudima.
– Odgovara nam sve. I stan i cijena. Našeg Miće roditelji su u Njemačkoj tako da nećete imati problema ni sa plaćanjem ni drugim problemima što inače rade podstanari.
– Eh, Mićo, Mićo, ko ti dade to ime, pravo naše.
– Sada bi ja mogao da krenem k svojima, samo mi dajte telefonski broj da budemo u kontaktu radi odlaska nazad – javi se učo.
Mirko je sa svojima utrčao u stan jer je Miću vidio na prozoru gdje posmatra ulicu i kuće oronulih fasada. U zraku se osjećao trulež voća koji je dopirao sa pijace.
Grljenje i ljubljenje dvaju školaraca natjera suze odraslima. Dok su pričali kako izvesti taj upis, majka Mara je spremila ukusnu večeru, pileća pržena prsa sa salatom od paradajza, paprika i krastavaca.
– Eh, što ti je veliki grad, u ovo doba već imate svježe povrće, a naše u bašči se tek odmeće od cvijeta – duboko uzdahnu đed. Nakon večere Mirko je postavio na stol svoje teke i knjige i htio je da se njih dvojica ispituju jer se sutra polaže prijemni ispit. Mara je samo odmahnula glavom kad je uhvatila Mirkov pogled. Znaju krajiška djeca što to znači. Djeca u kut ili zapećak, sada veliki imaju ozbiljne razgovore što nije za dječje uši.
– Što ti Đuro kažeš na ovu situaciju?
– Ne valja čiča. Bilo bi dobro da se i vi na vrijeme prebacite ovamo, preko Drine.
– Zar nam vrijeme ističe?
– Da, dogovorili se veliki da se Bosna podijeli. Nema od Krajine ni početno slovo. Biće Velika Hrvatska i Velika Srbija.
– Neće to tako ispasti kako su velikaši crtali države i granice. Znaš li ti što rade dva Hrvata kad se sastanu, a što dva Srbina?
– Ne znam čiča, pripovijedaj.
– Dva Hrvata prave državu, a dva Srbina idu na sud. Znam da od Velike Srbije nema ništa. Prije će biti da će biti mala državica, a nikako velika. Za Hrvatsku nisam siguran. Osamostalila se, Vatikan ju je priznao u njenim granicama, znači nema tu Krajine. Čuli smo mi kako se ona dvojica dogovaraju oko Cazina i Bihaća. Ali, vjerujte mi djeco, ni tu nema podjela. Ostaće Bosna od Une do Drine. Biće jak međunarodni pritisak na Srbiju da nas ispusti iz šaka. Vidite li vi da se niko ne bori da mi postanemo država.
– Priča se na televiziji i u novinama da se naši lideri dogovaraju o prestanku rata.
– Lažu, tja lažu! Rat se još nije ni razbuktao. Svako će svoje braniti. Nego, reci ti nama, ima li istine u tome, da će nas sve protjerati i naseliti Kosovo?
– Tako izgleda. Pričaju naši da smo prodani onog dana kad je taj Memorandum objelodanjen. – Onda je dobro što malog dovedosmo?
– Da. Trebate se i vi skloniti što sjevernije po Srbiji.
– Hvala tebi sine na tom savjetu, ali đed Simat će u zemljicu krajišku, u onu našu ilovaču. I Ćana će moja isto. Mi smo svoje odživili. Djeca su u Njemačkoj, na sigurnom. Neće moj Mile ni da čuje da se vrati. Sad me pitao kako dugo ću timariti stoku i što će nam to? Velimo, imamo žita i sijena pa neka i koke i krave. Dok još možemo i dok traje ovaj prividni mir. Čim ja osjetim da se nešto ozbiljno kuva, rješavam se ja stoke, pa ću u zbjeg, u šumarak ili put Petrovca. Dok je raje i muka, biće i hajduka. To govorim zato jer će nam neko držati i odstupnicu.
Nakon ovog teškog razgovora, Mara zamoli đeda da legne na razvučeni kauč sa Đurom, a ona će na madrac u dječjoj sobi sa mlađim sinom.
– Đe čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna – reče zahvalno đedo. Dok su oni razgovarali, Milica je srećom bila u svojoj spavaćoj sobi tako da nema svjedoka dok se rastresala ratna politika. Spustila se mrkla noć i u ulicu u kojoj nije svjetlila niti jedna ulična lampa. Grad je utonuo u svoj noćni mir. Prestali su i zvukovi automobila.
Svanjiva se, nestaje mrak i promaljaju se sunčani zraci i diže se radni narod na posao. Opet ulica oživi. Čuju se kamioni koji dovoze robu na pijacu, čuju se ljudski glasovi, smijeh i razgovjetan govor. Družina ustaje, pije se jutarnja kavica. Dječaci doručkuju i sa torbicom u ruci napuštaju kuću. Mara ih moli da se ne okreću jer ona za njima baca vodu iz bokala. Tako snažno da im pamet tako leti i zadatke uspješno da riješe. Sačekaće Milica još do sutra da vidi rezultate ispita pa da vidi na čemu je i ona. Dan je provela perući svoje rublje koje je okačila na balkonsku žicu koju je jaki vjetar nosio amo tamo. Brzo se sušilo pa ga unosila u kuću i odmah peglala i slagala u ormare koje Mirkovi nisu ni vidjeli kako izgledaju u sobi od koje ni ključa nisu imali.
Tek oko dva popodne dječaci su se vratili očito zadovoljni postignutim. Otišli su u svoju sobu i Mićo je iz torbe izvadio svoj nintendo. Uveče je znatiželjna Milica naglo otvorila njihova vrata i kad je vidjela igru, shvatila je da su momčići mirni i ozbiljni i da neće biti lomljenja njenih kreveta i drugog namještaja, lupanja vratima i drugih radnji kojih se pribojavala. Đed je pozvao svog Radoja koji je trolejbusom došao po njega i odveo ga u svoj stan. Dobio ga je od preduzeća gdje je radio četrdeset godina. Bio je dovoljno velik za njega, ženu i dvoje djece, oba dva sina koji su bili vojna lica i koji su i sami dobili stanove čim su se oženili. Iz požutjele kutije vadi Radoje albume sa slikama i svakog je označio po godinama života. Usput pokazuje ko je ko na slici i čudi se prijatelju koga i sjećanje i oči služe, da sa svojih devedeset godina tako čilo i zdravo izgleda. Njegovo izborano lice odgovara i njegovim devedesetim, a debljina naočala odaju visoku dioptriju. Drhtavom rukom je podigao bijeli poklopac od peći i nastavio vodu u đezvi. Izvadio je kutiju sa kavom i kad je voda zakuvala, ubacio je dvije kašike kave, više po peći, a manje u đezvu. Ona prosuta kava poče da se prži po tabli i njen miris se raširi po kuhinji. Dok je postavljao dvije omanje šoljice, đedo primjeti da se tabla sva zacrvenila pa ustade i isključi je. Nije to Radoju promaklo pa, onako pravdajući, reče da mu se to češće dešava, da ga pažnja napušta. I sa pamćenjem ima problema. Ne može zapamtiti što se danas dešavalo i što je jeo. Zaboravlja toga dosta. Ali samo događaje od juče ili prekjuče. Pamti do sitnih detalja od mladosti rane do sada staračkih dana. Pokazuje na slikama i sinove, snaje, unučad, praunučad. Pita đeda ima li on sina ili kćerku. Te mu je vijesti pisao jednom godišnje u pismu kada su se one davne 1950. našli u novinama i uspostavili kontakt. Zvao je đed Simat svoga ratnog druga da ga obiđe, da vidi kako je njegov Kordun brdovit kao i njegova rodna Šumadija, kako kroz njega teče i Bistra i Trepča i da ga upita da li su imena rijeka ista kao i kod Čačka i Kosmeta. Da mu pokaže svog jedinca Milu koji je stasao u pravog muškarca, visokog kao što je i on, da upozna i kordunašku snajku koja mu je mila kao da mu je kćer, da vidi njegovu unučad, dvije ljepotice i Miću koji je sa malo zakašnjenja došao na svijet. Sve mu je to pisao, čestitao svaki prigodni događaj. Nikad ga ni Radoje nije pozvao na godišnjicu obilježavanja njihovih ratnih pohoda, nikada đed do sada ne ode u zemlju Srbiju za koju se tako hrabro borio. Iz pisama je saznavao ponešto iz života svojih drugara. Molio je đed Radoja da mu šalje i slike. Učinio je to uvijek, ali je slao svoje sinove u vojničkoj uniformi, pa njih sa svojom djecom, uvijek neka rođendanska slavlja. Znao je đed napamet godinu i mjesec kada mu se kuća porodom obogatila. Zauzvat je znao da pošalje ne samo sina, već i njegove vrane konje koje je imao sve do Milinog odlaska u Njemačku. Tako se prepiska ratnih drugara svela na jedno pismo i par slika godišnje. Pravdao je đed pred svojima Radojine škrte riječi i sve to pripisivao njegovoj pismenosti. Bio je bistar, ali nije bio vičan olovci i peru. I u ratu i sada u miru priča o svojem voćnjaku, o stotine stabala šljive čačanke koja prkosi i ledenom mrazu pa svojim urodom zaposli sve u kući. Treba ih stresti, a one padaju u travu koje je prije toga dobrano pokosio, da se zemlja vidi kako bi ih berači uočili i pobrali u koš pa u kace i puste ih da provriju i da od njih ispeku ljutu rakiju. Domaćice će po običaju dio ubranih šljiva prelomiti, izvaditi koščicu i na peći u ljetnoj kuhinji ispeći ukusan pekmez kojeg će staviti u vruće staklenke. Nakon te priče, ustade i zamoli đeda da krene za njim napolje, kako bi izdvojene slike umnožio na obližnjoj fotokopirnici. Da ih đedo ponese sa sobom, dio njihovog života iz ratnih godina. Dok bude unucima pričao ratne priče da ih sa slikama jasnije pojasni.