Roman “Lubav prema slobodi” obiluje kratkim naracijama, deskripcijama, mnoštvom neposrednih dijaloga koji su zasnovani na neposrednosti i autentičnosti. Njena deskripcija se kreće od opisa tradicije, naravi običnih ljudi, borbe za preživljavanjem….Pred nama se ređaju biseri lijepih običaja, pouka, radinosti, ljubavi…Milkini ženski likovi su meka, topla, strpljiva i nadasve brižna bića, sušta antiteza hirovitosti, sebičnosti, sujeti. Oni su, prije svega, djevojke časti i majke spremne da se  žrtvuju. Žrtvovanje na Kordunu je bio način opstanka kolektiva. Muški likovi su isto tako blagi, trpljivi, ponekad nagli, ali dobri. U njima još uvijek kola ratnička krv i čojstvo. S takvim osobinama, sukobljavaju se s onima što im donosi novo vrijeme u kojem vlada sebičnost, hir, pohlepa, sujeta, nečovještvo . Iako imaju surova iskustva svojih predaka, Kordunaši se najčešće, zbog svojih širokogrudosti i dobrote, na snalze pred novim preprekama, zbog toga padaju u apatiju. Postaju  ophrvani pitanjem besmisla života.

Roman počinje jednim idiličnim opisom olakšanja i nadanja koje je uslijedilo poslije silnih stradanja, iskušenja, prevara i onog najgoreg-klanja od strane povampirenog ustaštva u Drugom svjetskom ratu. Nove generacije traže svoje mjesto oslobađajući se predrasuda i svega onog što im je bliska prošlost natovarila na leđa. Dječak Peki, iz stradalačkog ali ponosnog sela Bovića, shvata da kroz život mora ići bez ičije pomoći. On uči, radi, predaje se dobrim stvarima, postaje vojnik- zanimanje koje je izgleda bilo suđeno svakom Krajišniku. U periodu mira, Pekiju se život odvijao onako kako je on želio. A onda, dolazi rat, iluzije padaju u vodu, ponavlja se prošlost. Istorija, učiteljica života, opominje. Kako se postaviti na prostoru kojeg najbolje oslikava pjesma : Na Kordunu grob do groba i koji sluti da bi to mogao biti ponovo ako ne stane u svoju odbranu? Peki odlučuje onako kako je cijelog života  radio i mislio-nastaviti časno, onako kako su ga učili njegovi preci. Da može stati pred ogledalo i reći sebi: “Ne stidim se ni jednog svog čina.”

Splet okolnosti mijenja situaciju. On se našao u podivljaloj rijeci vremena koja valja i tare sve pred sobom. Ubija istina. Svijet više nije ono što je mislio da je, a čovjek se iskvario, odnosno promjenio.

Milkina zemljakinja-pjesnikinja Dara Sekulić je jednom rekla: “I pored svih krvavih aljina, Krajina je nježna i plemenita, ako i njeni pjesnici i njena djeca. Ja sam dijete Krajine.” Tako i Milka je bila i ostala dijete Krajine, odnosno Korduna, koja nam i ispriča ove muke kordunaške.

Poput velikih majstora Hemingveja, Tolstoja,pa i svog zemljaka Anđelka Anđušića, ona uočava svaki detalj, svaku riječ, pokret. Oni nisu za nju tek tako usputno. Ona u njima vidi simboliku prolaznosti i vječite težnje ka iskonu. Njenom oštrom oki ništa ne promiče. I najobičnije detalje pretvara u snažne slike s jasnim porukama.

Vrijednost ovog romana je u tome što nije ni jednoličan ni kalupan. Radnja je dinamična, čitljiva. Teče kao jedna tiha rijeka. Živa riječ i opisi stalno trepere, pretvaraju se u plamen koji čitaoci vode cilju. A kada dođe do posljednje stranice bude mu žao što se sve tako brzo završilo.

Roman “Ljubav prema slobodi” je jedna jezička razlistana freska gdje se svi fragmenti: slike, riječi, opisi, slažu na jedan kordunaški reljef koji ne pripada samo svom biću već je univerzalan i opominjujući. Milkina priča se razastire kao jedan vez na svili u kojeg su uneseni prelijepi krajolici, slike starih kuća, ambara, vajata. Na tom vezu izvezena je duša Krajišnika, i sve ono što je Milka preživjela i što joj je poslužilo kao vez. Njeno iskustvo je, zapravo iskustvo svakog Kordunaša, rekli bismo i svake travke i kamena na njegovoj zemlji, pa i zvijezda iznad nje.

Milkin angažman u ovom romanu je usmjeren na osvjetljenje istine. Ona je očigledna, samo je treba gledati golim okom, a ne naočarima različitih boja. Milka se oslanja na sliku, na dokument, oni su joj glavni argumenti. Njeni junaci nisu heroji. To su obični ljudi koje je samo situacija učinila da postanu to što su i više od heroja. U njihovom ponašanju nema neprirodnosti, niti lažnih scena. Njena ideja je bila predstaviti vrijeme, sredinu i običaje na objektivan način kakva jeste. U romanu nema sladunjavosti, već je stalno prisutna iskonska čežnja za čistotom svijeta i želja da se oni učine ljepšim i svakom po mjeri

Osluškujući život i riječi života u svom zavičaju Milka je stvorila svoj sopstveni jezik. Jezik svjež, mek, vedar, nježan, sjenovit kao šuma i katkad tužan iznenadna sjeta. Junaci njenog romana govore jezikom života i umenja, a ona (autorka) okruživala ih svojom rečenicom lirike topline. I onda, spajajući nespojivo, sve to prozračila i okrilatila vedrinom. Ponovo se vraćaju svom zavičaju, obojenim zvucima, mirisima i davnim, ali dragim slikama.

Milka je napisala knjigu koju smo tako zdušno prigrlili. Ona predstavlja specifičnu sintezu predhodne trilogije ( Kazivanje đeda Kordunaša, Oluja u očima nesrećnika i Izbjegličke rane), odnosno specifičnu vrstu piščeve biografije.

Roman nije namijenjen samo za čitanje u predahu. On je i dokument koji svjedoči o jednom vremenu i narodu koji je nekada imao svoju zemlju i nadao se životu.