Danas je veoma značajan dan mislio je Horst dok je sjedio na kauču i prelistavao dnevne novine, a njegova Helga je pripremila večeru sa svijećom i čašama za vino, njemu za rođendan. Sat je otkucao sedam sati i tog devetog novembra hiljadudevetstotinaosamdeset i devete godine bilo je jako mračno. Smračilo se već oko četiri popodne kad su Horst i Helga završavali  svoj radni dan.

Taman su podigli čaše da sa rujnim vinom požele još puno ovakvih rođendana, kad se začu neka buka koja je dolazila izvana. Horst se nagnu nad prozor i pod uličnom rasvjetom razazna ljude sa pijucima u rukama kako lupaju zid. Cigla je letjela unaokolo, a tu se već okupila svjetina koja je uzvikivala neke parole što ih tamna veče ne raspozna. Onda su nagrnuli i studenti i tiskali se do zida kako bi uhvatili komad cigle koju su sa dužnom pažnjom privili sebi na prsa.

Sa pristojne udaljenosti dobaci neznancima da se čuvaju policije, a oni ga pozvaše da siđe dolje i pomogne rušiti zid.

Da, zid, dobro je čuo. Taj Berlinski kojeg su podigli hiljadudevetstotinašestdeset i prve godine kada je on imao dvadeset godina. Otišao je na posao i kad se vratio, više njegova ulica nije bila kao prije. U nepreglednoj dužini nikao je visok zid kojeg su saveznici podigli i tako razvojili njega i njegovu majku gospođu Roth koju su svi znali u kvartu. Berlin pamti dan kada su sa ruskog fronta dovezli smrznute vojnike Wehrmachta koji nisu izdržali ruske niske temperature u blokadi Lenjingrada. Priča se da su se mladi vojnici smrznuli na temperaturi od minus pedeset i sedam stupnjeva ispod nule. Tako smrznute pokupili su i utovarili u kamione. Tijela su bila toliko zaleđena da se putem nisu ni odmrznula i tako su ih unijeli u kovčege.

I gospođa Roth je došla sa svoje dvoje djece, starije kćerke Gaby i mlađeg sin Horsta, da prisustvuje sahrani uz vojničke zvuke koračnica i pogledom na zastavu Trećeg Rajha koja je prekrivala sve i jedan kovčeg. Umrli su bez metka, ruska zima je desetkovala snažne njemačke trupe.

Zid je podijelio i imovinu gospođe Roth. Na Zapadu ostao je je njen veliki stan sa mansardom kojeg je dala sinu Horstu da tu gradi svoje gnijezdo, a ona se sa kćerkom Gaby preselila u drugu zgradu, na nekih tristotine metara udaljen od prvog, u Istočni dio Berlina. Porodica bi preko noći podijenjena. Pucao je pogled iz stana sa zapadne strane na zgradu u kojoj je sada živjela majka i kći, ali se nisu mogli raspoznati zbog širine ceste i drveća kojeg su tu posadili. Jedina komunikacija bila je pošta. Pisalo se decenijama, pisma su putovala najmanje mjesec dana te tri stotine metara. U isti grad, ali drugi kvart, u drugu državu  koju zid stvori. Znao je Horst,  kao menadžer  njemačkog auto diva, da majci i sestri ubaci i po koju novčanicu njemačke marke. Pisma su stizala otvorena, samo slova na požutjelom papiru. Da su tu bile i marke, saznavale su iz teksta gdje ih Horst obaviještava o bitnijim događajima iz svojeg života. Znao je da Stazi otvara poštu, a nije bio ni ubjeđen da je i on, sa ove Zapadne strane, pod prismotrom tajnih službi.

Gaby je bar jednom mjesečno pisala bratu škrtim riječima, malo rečenica i malo slova. Da je dobro, majka isto, da se udala, da je porodila dvoje djece koja rastu i u vrtić idu.

Horst je bio drugačiji. Pisao je majci šta se sve dešava u ulici, tko se s kim ženi, tko se porodio, tko umro i obavezno da li je sahranjen na Waldfriedhofu gdje je ležao i njegov otac. Ni riječi o politici ni o vremenu. Ako spomene zimu i snijeg, majka će zaplakati i njene suze pogodit će i njega, sjetit će se oca kojeg nije upamtio, a to su boli koje nosi sa sobom. Htio je Horst pisati majci kako je upoznao Helgu koja radi u Burdi kao dizajner. Visoka kao on, pametna i razumna djevojka koja je pristala na brak. Vjenčanje je obavljeno samo uz prisustvo najužih prijatelja. Započeli su zajednički život predano radeći i čuvajući svaku zarađenu marku  za želje da obiđu svijet. Paris, London, New York i ispisane razglednice da im stignu, da u toj izolaciji DDR-a sebi predoče sliku drugog svijeta kojeg one nikada neće vidjeti.

Metar po metar i zid razdvajanja polako nestaje. Masa ljudi na ulicama, tu su i mnogobrojne kamere, sve se snima, veselje. I ljudi  sa druge strane zida su prišli. Posmatraju šta to vide, da je to nešto nestvarno. Kad ugledaše velike slike ruskog predsjednika Gorbačova, pojuriše preko ostataka zida do gomile. Tu se grli, pjeva, uzvikuje njemačkom narodu da sada budu jedinstvo.

Tek se sada Horst odvaži da siđu i krenu u masu. Ljubili se i grlili sa nepoznatim ljudima, a onda uzeše i njih dvoje komade cigle pa pohitaše do broja trideset i šest. Vrata stana gospođe Roth se otvoriše. Ugledao je sijedu ženu  sa borama na licu kroz koje prepozna ostarjeli lik svoje majke. I ona se zagleda u plavokosog neznanca i preplašeno izusti kroz šapat da je zidovi ne čuju:

– Sine, moj sine, odkud ti?

– Zid je pao, pao majko! Zar vi ništa ne znate?

– Naučili smo sine, da ne vidimo što vidimo, da ne čujemo šta se jasno izgovara.

– Ovo je moja Helga. Daj me pusti da uđemo, da vidim Gaby i djecu.

     Tu se grli, ljubi, veselje oko stola pod kojeg se podvukoše mali Meieri. Gaby žuri da iznese hladno pivo, da klizi kroz osušeno grlo da se ovaj događaj baš proslavi.

– Stigla je sloboda, sloboda, sada ćemo biti ujedinjeni, moći ćemo se viđati svaki dan, putovati i do Bonna i Frankfurta – vičući reče Gaby.

– I dalje po svijetu, kao i mi, kao i nas dvoje – viče i Horst.

– Sjednite djeco, da vodimo razgovor o životu, o Zidu i našim podjelama– više zapovijednički reče gospođa Roth.

– Mi svi radimo, imamo za život, za sport, za auto kojeg kupimo. Djeca idu na logovoranje, ovdje se razvija kolektivni duh društva– pojasni život Nijemaca gospodin Meier.

– Pa koliko zarađujete vas dvoje?– upita Horst zeta.

– Nas dvoje imamo osamstotina maraka, naših istočnih. I majka ima penziju koja redovito stiže.

– O Bože mili, kako sa tako malo novaca izlazite na kraj mjeseca?

– Šta, da li ti zarađuješ više?

– Mi zarađujemo skoro pet hiljada naših pravih maraka. Naša valuta je jedna od moćnijih u svijetu, eto na berzama je do dolara i funte.

– Koliko košta stanarina jednog trosobnog stana?

– Oko šeststotina maraka.

– Pa to ti je trećina radničke plaće. Uz to ide i porez, socijalno, razna vrsta drugih osiguranja, šta ti ostane, ni polovica zarade.

– Koliko vi plaćate ovakav stan?

– Ovaj stan su nam oduzeli, nema ovdje privatnog vlasništva, sve je nacionalizirano i sve je državno. Mi plaćamo stan naših dvadeset maraka. Naša djeca idu u vrtiće i tu ih odmah nauče plivati i odmh ih uključuju u klubove, da se sportom obogaćuje psiha djeteta da se takmiče. Za to imamo toliko sportskih medalja na Olimpijadama.

– Znate li vi zašto vi Ossi ne vučete porijeklo od majmuna?

Zato što nijedan majmun ne bi izdržao  četrdeset godina bez banana .

Svi prasnuše u smijeh.

– Kako vi Wessi sahranjujete mrtve?– upita gospođa Roth.

– Pa mama, ništa se tu nije promjenilo.

– Kad ja umrem, nemoj da mi palite svijeću i da me vučete po crkvama.

– Kako mama da ti duša ode u raj bez svjetlosti svijeće?– i pogled uperi na zid dnevne sobe. Pored očeve slike ugleda i sliku druga Lenjina i bi mu jasno da je zid i ovdje učinio ideološku podjelu i da ovdje stanuje ruski boljševik.

– Djeco moja, nešto me steže iza prsne kosti, ne mogu udahnut – i klonu glavom na stol. Okrenula je Gaby odmah telefonski broj hitne službe i sa druge strane žice umjesto govora začula tonove njemačke himne “Deutschland, Deutschland über alles”. Pokušali su majku vratiti u život  umjetnim disanjem i masažom srcem i nisu uspjeli. Položili su je na krevet čekajući da dođe pogrebna služba. Svijeću su joj tek na grobu zapalili da je sahrane tu gdje je htjela, uz gospodina Rotha, sa suzama koje su klizile niz lice kao i kapi voštane svijeće .