Milka nas vodi za ruku putevima kordunaškog podneblja i tako zajedno koračamo pored polja, šuma, kuća i okućnica, štala, kroz zaseoke, pokraj rječice Trepče, kroz male i velike gradove. Taj Kordun, složene i preteške prošlosti, svakodnevnice, imao je uvijek lice okrenuto životu i to na jedan osebujan način. Okupljanje u čvrstom porodičnom okviru, njegovanju bliskosti sa užom i širom rodbinom, solidarnost sa susjedstvom, gostoljubivost prema znanim i neznanima, pomagali su im u beskrajnom iščekivanju boljeg sutra. Pritisnuti bijedom i nesrećom nakon II. svjetskog rata, preživljavali su, duboko vjerujući u neponovljivost proživljenog i vodili se zanosom u sigurnost obećavajuće budućnosti. Iako skučenih mogućnosti zarade i nemogućim uvjetima tradicionalne zapuštenosti tog kraja, jačali su svoj duh veseleći se rođenju djece, njihovim uspjesima kroz školovanje, pokojim zapošljavanjem, ženidbama, društvenim okupljanjima. Radosti i tuge činili su ih solidarnim i zahvalnim za svaki pomak ka boljem. Ulazeći u intimu vlastite porodice i onih koji su se u krugovima širili oko nje, osjećamo živi duh i dah tog Milkinog vremena.
Iz recenzije profesora Marte Mikić