ALŽIRSKA PORODICA
U jako zadimljenoj diskoteci u Langštrase u Cirihu dvojica mladića pokušavaju pronaći slobodan stol i tako obilazeći prođoše cijeli lokal. Naslonili se na šank i čekaju konobara da naiđe i da njega zamole za pomoć. Čuo je Abdulah i njegov brat Adin da se ovdje sklapaju svi biznisi kojima se izbjegava plaćanje državnog poreza. Za ući u taj biznis potrebna je veza, a nju treba ovdje otkriti. Pritom treba paziti da se ne naleti na policajca u civilu ili na preprodavača droge. Njih dvojica su iz Alžira i ušli su ilegalno u ovu alpsku zemlju. Šverc vozila iz Evrope cvate u njihovoj zemlji, a šverceri zarađuju dobre pare. Kupuju se od tih novaca kuće i stanovi na elitnim dijelovima glavnog grada te sjevernoafričke zemlje. Abdulah je stariji i bi njegova želja da mlađeg brata povuče sa sobom u Evropu kako bi našli vezu i sami se bavili tim poslovima, a sa zarađenim novcem prehranjivali brojnu porodicu. Otac i majka ih imaju sedmero. Najmlađu Lamiju je majka dala svojoj sestri nerotkinji na usvajanje. Od tog dana su prošle četiri godine i tetka ostane dva puta trudna i izrodi dva sina. Tražila je majka Belma svoje dijete nazad, ali joj sestra ne usliši molbu. Zadržala je Lamiju uza sebe kao svoje dijete. Ima majka još jednu sestru koja živi u Kuvajtu i čiji je muž uspješan biznismen. Tetka rado šalje poklone, najviše ženske haljine od Kartijea koje ona više ne nosi. Uglavnom su to haljine za svečane prilike. Majka zadrži po neku za svoje tri odrasle kćeri, a ostale proda gospođama koje tek okusuju moderan način življenja. Tim novcem prehranjuje svoju djecu. Adna se udala za jednog biznismena i odselili su se u Ruibu gdje su kupili jednu kuću. Tamo je živjela sa svoja dva sina, a jednog dana dođe joj muž kući i reče da napušta porodicu. Odselio se i zaboravio narednih mjeseci da daje ili šalje novac. Znala je Adna da je u pitanju neka žena modernog shvaćanja koja joj je zavela i otela muža. Kad je ostala bez novca, Adna je sjela na autobus i zakucala roditeljima na vrata. Ispričala je svoju priču i molila ih da joj pomognu izaći iz te bijede u koju je uvali nevjerni muž.
Te njene jade saslušao je i mlađi brat Emir. Svoj plan pomoći iznio je ocu koji nije imao ništa protiv islamske tradicije kad je nevjerstvo muža u pitanju. Pronašao je zeta na radnom mjestu i u njega ispalio nekoliko smrtonosnih metaka. Obećao je sestri pomoć. Tu su starija braća koja će pronaći kakav takav posao i tako će svi zajedno voditi brigu o sestri i njenim sinovima. Sva tri sina su dobili zavidno obrazovanje u alžirskim školama na francuskom jeziku. Kod kuće pričaju i arapski, ali ne s majkom koja je pohađala francuske škole i koja nikad nije savladala arapski.
– Slušaj – obrati se Abdulah konobaru, koliko tražiš za informaciju da nas povežeš s bosom za kupovinu rabljenih automobila?
– Pet stotina franaka.
– Može li manje, jeftinije?
– Ne može. Tražite bosa.
– Onda u redu. Doznaj kada i gdje nas može primiti?
– Do sutra uveče. Nedjelja je, možda navrati sutra.
Momci pogledom još jednom pređoše po sali i udaljiše se. Otišli su kod prijatelja Riada koji je ovdje imao stan i koji je pronašao vezu da se dočepaju teritorija Švicarske. Bez vize koju je tih devedesetih bilo teško dobiti. Riad ih je saslušao i potvrdio da su na pravom putu u traženju bosa za šverc autima.
Sutradan su proveli šetajući nepoznatim gradom. Išli su iz ulice u ulicu i zagledavali se u salone automobila. Treba i to znati gdje se ta mjesta nalaze. Kad kupci dođu kupiti novi auto, žele se starog rješiti. Tu će sklopiti prijateljstvo, zna se preko novca koji će uturiti prodavcima, da ih preko njih povežu. A auta će kupovati po višoj cijeni nego što bi im dala neka auto kuća. Auta će sami odvoziti do granice, a treba naći ljude koji će ih dalje prevesti do Marselja na trajekt da morskim putem stignu u luku Alžir.
Kad je stigla večer, otišli su u diskoteku gdje ih s osmijehom dočeka jučerašnji konobar.
– Evo pet stotina franaka, kazuj.
– Ne kazujem ništa, evo vam vizit karta pa kontaktirajte sami. Gazda priča francuski kao i vi.
– Da li da sačekamo ovdje?
– Ni slučajno. Ovdje policija stanuje.
– Kako stanuje?
– Pa tu su stalno, dan i noć, pa mi kažemo da stanuju.
Zahvalili su se srdačno i izišli van. Odmah će nazvati gazdu da ih uvuče u lanac.
Gazda je bio Turčin Bilal koji ima registrirani posao otkupljivanja rabljenih automobila. Većina poslova se odvija odavde preko Njemačke do Bliskog Istoka uključujući i Tursku. Najviše se traže mercedesi, a potom i svi francuski automobili. Kad su se upoznali i braća iznijela plan, Bilal ih je propitivao o svemu kako bi stekao sliku o njima kao budućim suradnicima. Shvatio je njihovu želju, a nije mu promaklo da pred sobom ima poštene i školovane ljude.
Prihvatili su gazdin plan da sami moraju pronaći ljude koji bi iz Francuske dolazili na granicu po automobil. To neće biti problem, obećali su. U Alžiru ima puno ljudi čije porodice žive legalno u Francuskoj, a ta zemlja daje i velikodušno vize za Alžirce, nekadašnju svoju zemlju – koloniju.
Abdulah je pozvao kući i zamolio brata Emira da taj dio posla odradi. U auto kuće ne mogu ući jer je to gazdin posao, da pregovara s kupcima i da on tu bere vrhnje. A kada auto stigne na odredište, deset posto pripada gazdi. On će to prikazati u poslovnim knjigama, prikazati onako kako on to želi. I neće im lako policija ući u trag. Oni će samo biti vozači auta i moraju poznavati čovjeka od koga će primiti novac, a predati auto.
Riad je bio zadovoljan što je prijateljima krenulo. Spavala su braća u jednoj sobi, redovito plaćala tu uslugu. Hranili se uglavnom po picerijama i meksičkim restoranima. Uštedjeli su i nešto novca i redovito slali svojima. Da porodica ima.
Abdulah je znao i po dva puta krenuti put Nošatela. Tu je granična kontrola s Francuskom jako slaba. Tu je upoznao još jednog Alžirca Dalila koji je predložio da on ostane tu kod njega, a Adin da ostane na ciriškom terenu. Dalil je bio na izvoru novca. I on je imao firmu za prodaju rabljenih automobila. A nije imao ljudi koji bi mu pokrili tržište Alžira, Tunisa i Maroka.
Kad je Abdulah otišao u kanton Juru, Adin se potrudio da nađe kompanjona. Opet je otišao u diskoteku u Cirih i zamolio istog konobara da mu nađe čovjeka koji bi preuzeo poslove, a da za to ne zna gazda Bilal.
Čekajući sjeo je za stol za kojim su sjedile dvije djevojke. Primjetio je da ne puše i da piju sok. Upustio se u razgovor i morao sam sebi priznati da ne zna više zašto je ovdje baš danas došao.