VRAĆANJE ISTORIJE U KNJIGU
Ovakva knjiga je nedostajala Kordunu i cijeloj nekadašnjoj Vojnoj krajini. Milka Kajganić ju je napisala, ali tako vješto i zavodljivo da je, kad je uzmete, nećete moći ispustiti iz ruku do posljednje stranice.
Mali broj pisaca koji sa takvim poznavanjem priče iznutra pišu o istoriji naroda koji živi u rubnim područjima kao što je Milka Kajganić koja je široj čitalačkoj publici poznata kao autorica više knjiga u kojima je njen rodni Kordun, nepresušna inspiracija. Hrabra sanitarka, Tragovi djetinjstva, Spas od ludila i U vrtlogu života, romani su zavičajnog miljea, na čijem su se mikro prostoru preplela i ukrstila različita vremena, događaji, ljudi i njihove sudbine.
Milka je neumorni sakupljač narodnog blaga i predanja naroda svog kraja. Sve ono što je vrijedno i što treba sačuvati od zaborava sabrala je u knjizi Čitanka Korduna koju je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) ocjenilakao „izuzetan doprinos u izučavanju kulture Srba Hrvatske”. Riznici tog skupljenog blaga Milka je pridodala još jedan krčag od neprocjenjive vrijednosti Kazivanja đeda Kordunaša.
Krupna istorijska zbivanja i događaji dramskog volumena ostavljaju duboke tragove u pamćenju i preplavljuju talasima promišljanja, stanja i raspoloženja kojima čovjekumjetnik pokušava da odgovori na pitanja vremena ili samo da posvjedoči istinu. Teško je u tim trenucima ostati samo nijemi posmatrač i vrtjeti se u zabludama i kratkim pamćenjima koja će se kad tad krvavo, kao i do sada, obiti o glavu. Milka Kajganić je reagovala literaturom u želji da sve ono što se dogodilo Kordunu i njegovom narodu ukoriči i ovjekovječi kao svoj zalog njegovoj istini.
Roman Kazivanja đeda Kordunaša je lična ispovijest jednog čestitog i dobroćudnog starine koja može da bude okvir za životnu priču svakog Srbina sa Korduna, odnosno Vojne krajine. Đed Simat je preko svojih leđa preturio ratove, pečalbe, glad, stradanja, proganjanja… A sve to može se naći u biografiji svakog Krajišnika. Ovim romanom Milka Kajganić se spušta vertikalno u srpsku istoriju u vrijeme velikih seoba i ratova između Turske i Austrougarske. Njena naracija se odvija sve do kraja dvadesetog vijeka u kojem se opet, više nego prije četiristo godina, postavlja pitanje opstanka i seoba srpskog naroda sa Korduna.
Svjesna da pripovijedanje mora imati motivaciju, odnosno temu svog uobličavanja, Milka je u centar ove specifične prozne tvorevine stavila jednu tipičnu, patrijarhalnu seosku porodicu, kao posljednjeg Bastiona, očuvanja tradicije i kulture Korduna koji je stoljećima bio zid odbrane jednog moćnog carstva i zapadne civilizacije. Specifičnost ovog romana je preplitanje prošlosti i trenutne stvarnosti kao posljedice nerasvijetljenih uzroka i istina.
Životna priča đeda Simata, nije toliko u prvom planu koliko tragedija srpskog naroda u Vojnoj krajini koji je zbog svoje dobrote čestitosti, a i naivnosti, koja proizlazi iz ovih karakteristika, već unaprijed osuđen da nestane. U svojim kazivanjima, đed Simat, običan seljak iz sela Mravsko ispod Bovića, sa Korduna, ukazuju na vječitu borbu srpskog etnosa za puko preživljavanje. Taj usud im je stavljen na čelo od prastare uloge graničara. Običan čovjek, kao što je junak ovog romana đed Simat, o tom usudu razmišlja kao o nečem što je posljedica straha prevelike vezanosti za tlo na kojeg su nasrtale besramne i alave sile tame.
„Evo kako sam zamislio da se ispiše naša sirotinja na tlu sa koga se nismo makli, kako smo vjerno služili svakoj vlasti i kako nas nijedna ne odvede u bogatstvo. Svaki nas je pritisak zbunjivao, jer smo bili povezani sa tlom sa kojeg smo ispratili sve države. Ostali smo uz svoja ognjišta sa kojih nećemo da bježimo. Hoćemo samo pravdu i pravičnost uz naše poštenje i čestitost, da izađemo iz straha koji nam se nadvio.”
Poput duhovnika, đed Simat niže sjećanja u vijenac koji bi trebao biti svetinja budućim pokolenjima. Sjećanja su alke koje spajaju prošlo i buduće vrijeme. One čine jedan neraskidivi lanac samobitnosti i postojanja. Ako jednaod njih ispadne iz tog koda, on se prekida. Nastaje nenadoknadivi gubitak. Razmatrajući prošlost i promjene koje se odigravaju u sadašnjosti, možemo upoznati budućnost. Jer, kako je to primjetio Marko Aurelije, sve što će biti liči jedno na drugo i ne može da iskoči iz ritma onog što se dešava u sadašnjosti. Nema razlike, kaže Aurelije, između proučavanja ljudskog života za četrdeset ili deset hiljada godina. Spoznaćemo to, ako prenesemo istinu i pravilno je shvatimo. Zna to ostarjeli i za svoju zemlju antejski prikovan đed Simat. Zna da sjećanja, ako se ne prenose sa koljena na koljeno, gube svoj smisao i postaju ljuštura bez boje i zvuka. A šta je čovjek bez znanja o svojoj samobitnosti? Samo prolaznost i ništa više. Đed Simat je shvatio da samo ono, što je preneseno na papir, ima svoju trajnost i dostupno je pokoljenjima, a i onim koji je istražuju, odnosno tragaju za istinom. To najbolje potvrđuje njegov monolog: „Nemamo mi sa Korduna zapise o našoj sirotinji, o našim stradanjima, o našoj svetoj borbi kroz vijekove, nemamo knjige, nemamo filma, slikara, pisaca u ovom vijeku”.
Kordun je područje gdje su se oduvijek sudarali i sudaraju Istok i Zapad. Te potmukle, projektovane potrese osjećali su se vjekovima na tom području. Odvajkada tamo je prisutna neizvjesnost (živkarenje na pozajmicu od starih, olinjalih silnika ovoga svijeta); beskrajna paćeničkatrpnja; nesiguran ručak, a gori počinak i večera. Uslov svake istine jeste potreba da patnja progovori (T. Adorno) i zato đed Simat stavlja pred sebe zadatak da na papir prenese sve ono što je njegove pretke, a time i narod Korduna, pratilo, pritiskalo i život im činilo nesnošljivim.
Srce govori ono što je duboko i sadržajno kao mudrost, visoko i osjećajno kao želja, brzo i nedostižno kao munja, zapisao je jednom pjesnik Vito Marković. Autorica romana Kazivanja đeda Kordunaša, Milka Kajganić je svjesna da istorija kao trajne vrijednosti bilježi samo ona djela koja senzibilitetom svog vremena prenose poruku o ljudskoj sudbini. A ljudska sudbina na Kordunu je uvijek bila pritisnuta surovošću i borbom za opstanak. U takvim uslovima samo veliki narod, narod koji cijeni sebe i uvažava druge, može da sačuva osnovne ljudske vrijednosti.
U romanu se ukrštaju dvije strukturne, sadržajne i tematske linije pripovijedanja: prva je izvučena kao životjedne porodice na prostoru i u vremenu neizvjesnosti, a druga pokreće ključna pitanja otvarajući proces preispitivanja cjelokupnog, istorijskog ponašanja od vremena naseljavanja Korduna pa do kraja prošlog vijeka u kojem je sudbina uvijek bila u rukama jačeg i zarad njegovog interesa. Krajišnik je bio dobar dok je čuvao tuđe skute, dok je za tuđe interese polagao svoj život, za uzvrat dobijajući nagradu da živi tu gdje je, i to opet samo do onog trenutka, dok im treba.
U romanu od početka veje jedan duh defetizma koji obesmišljava ratove kao pojave. U njima su uvijek drugi ostvarivali svoje interese, a narod Korduna, odnosno Vojne krajine bio je samo sredstvo koje se nemilice trošilo. Krajišnici su bili „hrabri, istrajni i vjerni u vojnoj službi. Za razliku od vojnika, stočari se nisu odrodili, oni su svjesni svoje nemirne prošlosti, nose svoje ime i prađedovsku vjeru i krsnu slavu”. Uprkos stalnom stradanju, nevoljama i marginama na kojima je počivala, Vojna krajina je iznjedrila ne samo hrabre ratnike već i mudre ljude. Đed Simat dobro razumije njihovu ulogu i važnosti. U svom kazivanju on posebno naglašava: „Savo Mrkalj, Utješanović Ostrožinski, Mušicki, Bakić, pa Manojlo Bubalo i mnogi drugi koji su svojim radom pronosili glas o časnom krajiškom narodu.” Umni ljudi Krajine su proganjani ili proglašavani čudacima (Savo Mrkalj), ali, kako je Milka kroz đedova usta rekla, činili su sve da „Savine ideje i nauka uđu u srpsko tkivo, u staničje, iz kojeg nema istjecanja znanja”.
U maestralnom preskakanju vremena i prostora, događaji se nižu kao kaskade. Kazivanja đeda Kordunaša bi se mogao shvatiti i kao roman sjećanja. Milkine asocijacije se šire u obliku talasa. Čas teku mirno tokom osmišljene priče (a priča je život jedne porodice na rubu mira u kojoj jedni sabiraju život, a drugi ga tek počinju), a onda se ti talasi šire prema obali nastojeći da protumače uzročnost spoticanja tog toka.
U književnom postupku Milka Kajganić odaje sasvim iskusnog pisca koji dobro zna mogućnosti pripovjedačke forme. Ne upušta se olako u avanturu. Likove fiksira u sudbonosne događaje logikom razvijanja radnje do dramatičnih i neočekivanih obrta i postavljanjem u situacije kojese odlikuju posebnom autentičnošću kraja u kojem se radnja odvija.
Poslije svakog zapisivanja đed Kordunaš traži od unuka Miće da ostavi prazan list u svesci, čime se namjerno golica znatiželju čitaoca kako bi se sa još većom pažnjom zadržao do posljednje stranice knjige.
Ljepota ovog romana je u pričanju, jednostavnosti izraza i bipolarnosti fabule. Kao na filmskoj traci prelijevaju se slike seoske idile: oranica, voćnjaka, starih kuća, kolnica, kordunaškog prelijepog krajolika. Slike su uvjerljive, jasne, žive. Stiče se dojam kao da smo ih već vidjeli i da je u nama ostala želja da ih ponovo doživimo.
Jezik je jednostavan, narodni, sa dosta nanosa arhaičnih riječi koje imaju posebnu patinu. Kao dragulji u vodi, kad ih sunce obasja, bljesnu stare zaboravljene riječi: ćemer, varenika, roklja, zaburiti… i sve su na pravom mjestu čineći odrednicu jasnijom i bližom.
Pripovjedanje je neposredno i jednostavno. Sama priča teče brzo. Puna je obrta, detalja, činjenica… stiče se utisak da je ispričana u jednom dahu bez nekih izleta i razlijevanja. Ima dosta uvjerljivih deskriptivnih opisa situacija iz seoskog života koje se pojavljuju kao predah u zahuktalom kazivanju istorije. Pričanje je izgleda osobenost Korduna. A kako i ne bi bilo kada je tamo rođen jedan od najvećih leksikografa Milan Vujaklija. Đed Simat zna da je pored istorijskog nasleđa veliko bogatstvo i jezik. „Tako kad tvoju teku neko bude čitao, znaće bogatstvo kordunaškog govora i ostavićemo iza sebe pisani trag i tako sebi produžiti život sa ovih prostora.”
U romanu naći ćemo i jela: zgolja grah, žganjci sa zavrigom, prežgana juva, žličnjaci… Kordunaška kuhinja nije zaostajala za evropskom, zapravo mnoga jela su osvojena, ali su postojala i ona autohtona.
Roman nesvakidašnje strukture i kompozicije, Kazivanja đeda Kordunaša je donio mnogo novog. Iako je ostala u zavičaju, Milka Kajganić je zaronila duboko u njegovu prošlost, otkrivajući njene najbolje vrijednosti. Ona nije ničiji apologeta, niti saučestvuje na bilo koji način u ratnoj, egzistencijalnoj ili ideološkoj stvarnosti. Ona je tihi, blagi svjedok događaja presudnih za Kordun. Ona svojim perom otima iz čeljusti povijesne pošasti i tavnih sila vremena, zemljolomne ljudske sudbine svojih zlodesnih sunarodnika i sklanja ih pod sigurni krov literature.
Svom književnom opusu Milka Kajganić je pridodala još jedno djelo trajne vrijednosti, dokazujući da je u punom stvaralačkom naponu što joj potvrđuje značajnije mjesto u srpskoj književnosti posebno one koja se stvara u dijaspori.
Mihajlo Orlović